Vladavina prava

Nezavisna kulturno-umetnička scena u Srbiji je važan akter u sektoru kulture, dok je istovremeno dominantno prekarizovano organizovana. Zato je nužno sagledati obrise stanja u kojima se scena našla u vremenu nastale krize, te razumeti razloge njenog konkretnog delovanja, koji su se protezali u pravcu borbe za sigurnije i stabilnije organizovano radno i životno okruženje.

Govore o onom vremenu, o ljetu 1995. godine, kada su bili djeca, kada su u žurbi morali da spakuju svoje igračke kako bi pronašli utočište od srpskih trupa. Napadi, strahovi – tada se činilo kako je za njih cijeli svijet stao. Pričaju o tome kako su se osjećali tada, kada tadašnja takozvana zaštićena zona UN-a više nije pružala zaštitu. Kako su se osjećali kada su potpuno nestale nade da će ih međunarodna zajednica zaštiti od mržnje Srba koji su napredovali prema njima. Tada, kada je međunarodna zajednica pokleknula pred nasiljem koje je od 1992. godine zahvatalo cijelu Bosnu, a na kraju je kulminiralo u Srebrenici. U jednom trenutku, priča jedna od preživjelih, shvatila je da više nema oca.  

Predavanje Kajse Ekis Ekman: Kako prepoznati nasilnika održano je na desetom BeFem festivalu u Beogradu, decembra 2019. godine. Snimak je dostupan kao epizoda BeFem TNT Talks. U nastavku možete pročitati ceo transkript predavanja.

Pozivi na samoizolaciju i pojačane mere izolacije, uključujući i potpunu zabranu kretanja, mogu imati direktan negativni učinak na žene, decu i starije osobe koje su izložene nasilju u porodičnom kontekstu i drugim oblicima rodno zasnovanog nasilja. Žene će biti suočene sa različitim faktorima rizika, na koje bi trebalo imati odgovore, kako bi se sprečilo pogoršanje postojeće rodne nejadnakosti. 

Svaka distopijska priča je satkana od elemenata realnosti koji su dovedeni do ekstrema, a 1980-ih je ta distopija svedena na nivo društvene realnosti podrazumevala munjeviti razvoj tehnologija koje se koriste u asistiranoj reprodukciji. Jedan od najefikasnijih načina revizije društvene stvarnosti jeste kroz konceptualni inženjering i redefinisanje ključnih pojmova za razumevanje te iste stvarnosti. Eksploatacija tako postaje izbor; želja postaje pravo; tržišni mehanizmi postaju pomoć i nasušna potreba; trgovina ljudima i moderni oblik ropstva postaju oslobođenje.

Tradicionalno, kroz istoriju i u mnogim kulturama, žene su se uvek međusobno podržavale na porođaju. Od kada se porađaji većinom odvijaju u bolnicama (ne više od šezdeset godina) ta vrsta tradicionalnog pristupa se izgubila, preuzela ga je medicinska pomoć i sem porodilje ostali članovi porodice kao i bliske ženske osobe isključeni su iz procesa. Ovakav model razvoja zdravstvenog sistema neminovno je pratio razvoj humanističkog i holističkog pokreta društva ka većoj podršci za majke. Tako su se ponovo u priču vratile žene koje pružaju kontinuiranu podršku trudnicama na porođaju, sada sa novim imenom – dula.

Najavljen kao paket mera iz oblasti socijalne i populacione politike, Zakon je trebalo da unapredi opšti kvalitet života porodica sa decom kojima je neophodna dodatna podrška radi zadovoljenja osnovnih potreba deteta, kao i da podstakne rađanje i da omogući usklađivanje rada i roditeljstva, a upravo su pojedinim odredbama Zakona stavljene u nepovoljan položaj one porodice kojima je pomoć najpotrebnija.

U porodilištima u Srbiji medicinsko osoblje porođaj tretira kao isključivo medicinski događaj, zbog čega ga usmerava i kontroliše u svim fazama. Porodilje, koje bi trebale u njemu da imaju glavnu ulogu, igraju neku pomoćnu ulogu koja radi ono što im medicinski radnici kažu. Pored toga, nega nije prilagođena individualnim specifičnostima, potrebama i preferencijama žena koje se porađaju te sve to u značajnoj meri negativno oblikuje porođajna iskustva žena.