Govore o onom vremenu, o ljetu 1995. godine, kada su bili djeca, kada su u žurbi morali da spakuju svoje igračke kako bi pronašli utočište od srpskih trupa. Napadi, strahovi – tada se činilo kako je za njih cijeli svijet stao.
Pričaju o tome kako su se osjećali tada, kada tadašnja takozvana zaštićena zona UN-a više nije pružala zaštitu. Kako su se osjećali kada su potpuno nestale nade da će ih međunarodna zajednica zaštiti od mržnje Srba koji su napredovali prema njima. Tada, kada je međunarodna zajednica pokleknula pred nasiljem koje je od 1992. godine zahvatalo cijelu Bosnu, a na kraju je kulminiralo u Srebrenici. U jednom trenutku, priča jedna od preživjelih, shvatila je da više nema oca.
25 godina genocida u Srebrenici
Ne poricati! Sjećati se!
Govore o onom vremenu, o ljetu 1995. godine, kada su bili djeca, kada su u žurbi morali da spakuju svoje igračke kako bi pronašli utočište od srpskih trupa. Napadi, strahovi – tada se činilo kako je za njih cijeli svijet stao.
Pričaju o tome kako su se osjećali tada, kada tadašnja takozvana zaštićena zona UN-a više nije pružala zaštitu. Kako su se osjećali kada su potpuno nestale nade da će ih međunarodna zajednica zaštiti od mržnje Srba koji su napredovali prema njima. Tada, kada je međunarodna zajednica pokleknula pred nasiljem koje je od 1992. godine zahvatalo cijelu Bosnu, a na kraju je kulminiralo u Srebrenici. U jednom trenutku, priča jedna od preživjelih, shvatila je da više nema oca.
Videozapisi koje je pripremio Memorijalni centar u Srebrenici predstavljaju upečatljiv dokument onoga što se dogodilo prije 25 godina u malom mjestu u Istočnoj Bosni. Radi se o sjećanjima 100 preživjelih svjedoka koji su izgubili svoju braću, očeve, rođake, amidže i daidže – tokom najtežih zločina počinjenih na evropskom tlu nakon nacističkog terora u Drugom svjetskom ratu. U Srebrenici su srpske jedinice ubile preko 8300 dječaka i muškaraca, većinom muslimana. Djela su dokumentirana i osuđena pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju u Haagu, o čemu svjedoči bezbroj iskaza svjedoka. Međunarodni sud konstatirao je: …„djela koja su počinjena u Srebrenici imala su za cilj uništenje muslimanske grupe stanovništva kao takve.“ Genocid.
Ali činjenično stanje i sudske presude očito više nisu dovoljni da bi održali sjećanje na ovo mračno poglavlje evropske historije. Umjesto toga, poricanje zvjerskih zločina i revizionizam rastu, već godinama prodiru u politički diskurs i truju političku klimu. Genocid, kako tvrde srpski političari, čak članovi aktualnog bosanskohercegovačkog državnog Predsjedništva, uopće se nije dogodio. Uz ovo poricanje ide i glorificiranje počinilaca: brojne ubice i silovatelje, članove streljačkih vodova, one koji su vukli konce – sve njih nemali broj nacionalističkih aktera smatra junacima.
Četvrt stoljeća nakon rata, te reinterpretacije sprječavaju hitno potrebno pomirenje u Bosni i Hercegovini – a time i na cijelome Balkanu. Ni 25 godina nakon završetka rata još uvijek ne postoji stabilan mir. Njega ne može niti će biti sve dok se počinjeni užasi ne nazovu pravim imenom i počinioci se ne smatraju ubicama i zločincima.
Poricanje i zataškavanje od samoga početka
Već neposredno nakon nasilnih činova koji su počinjeni u okolini Srebrenice, srpske jedinice su u kasno ljeto 1995. godine počele da iskopavaju mrtve iz masovnih grobnica i da ih premještaju u druge grobove, u nekim slučajevima dijelovi tijela su čak prenošeni nekoliko puta i zakopavani na drugom mjestu. Dijelovi tijela žrtava zbog toga su se nerijetko pronalazili na različitim lokacijama – ovaj okrutni detalj do danas otežava rad na identifikaciji mrtvih. Još uvijek nema ni traga preko 1000 ubijenih u genocidu. Negiranje i zataškavanje – počinioci su od samoga početka primjenjivali taj pristup.
Umjesto jasnoće u pogledu nalazišta i političkih odgovornosti, danas kruže nezgrapne teorije, konstruiraju se navodne antisrpske zavjere, legitimnost sudova – naročito Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju –dovodi se u pitanje. Koliko su ove tendencije relativiziranja i poricanja već dalekosežne, dokazao je Odbor za dodjelu Nobelove nagrade 2019. godine, kada je dodijelio Nobelovu nagradu za književnost baš Austrijancu Peteru Handkeu, apologetu mašinerije poricanja koja sumnja u izjave onih preživjelih koji su u julu 1995. godine u nekim slučajevima izgubili sve muške članove porodice. Handke teoretičarima zavjere i onima koji negiraju genocid daje prominentan glas. Njegovim nagrađivanjem Odbor za dodjelu Nobelove nagrade podigao je relativizaciju ideologija istrebljenja u kontekstu ratova na Balkanu na međunarodni nivo.
A sistematski se negiraju i drugi zločini počinjeni tokom rata u Bosni i Hercegovini. Hrvatski nacionalisti u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj veličaju ona djela koja su počinjena u kontekstu stvaranja paradržave Herceg-Bosne; u Haagu su kažnjena sa preko 110 godina zatvora. Presude ni ovdje nisu dovele do katarze. Naprotiv, danas se kobne zastave hrvatskih ekstremista ponovo vihore u općinama Bosne i Hercegovine s većinski hrvatskim stanovništvom kao da je to razumljivo samo po sebi.
Srbi su u međuvremenu slijedili vlastite ciljeve: istrebljenjem, sistematskim ubijanjem, silovanjem i protjerivanjem svog nesrpskog stanovništva na „svojoj teritoriji“, Republici Srpskoj, stvorili su ono društveno ustrojstvo koje ona danas ima. A upravo to je bila historijska greška Dejtonskog mirovnog sporazuma, što su se „ratni uspjesi“ u konačnici cementirali u državnom uređenju. Vodeća politička garda RS-a do danas poduzima sve što može kako bi potkopala sposobnost funkcioniranja cjelovite države Bosne i Hercegovine, uz podršku Beograda konstruira se navodna „državnost“, kao da je RS samostalna tvorevina koja je tek slučajno zalutala u bosanskohercegovačko državno uređenje i čija se pripadnost sada pod hitno mora korigirati.
Nova mržnja umjesto katarze
Politički vrh Republike Srpske posvećen je odcjepljenju kao da se radi o svetoj mantri. Nema ni traga slabljenju nacionalističkog ekstremizma. Naprotiv, odrasta generacija Srba koji odnedavno ponosno poziraju pred muralima Ratka Mladića, onog srpskog generala koji je orkestrirao genocid u Srebrenici. U tamošnjim školama srpski đaci odaju počast četnicima, za pravoslavni Božić Srbi prolaze skromnim mjestom i pjevaju četničke pjesme[Iv1] . Za sve one koji su preživjeli genocid, ovakav razvoj i više je nego nesnosan. „Pa zar sam izgubio cijelu svoju porodicu da bi na kraju ipak sve bilo isto kao i tada?“, pita jedan od preživjelih.
„Negiranje genocida jedan je od najsigurnijih indikatora budućeg nasilja”, konstatira Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici, te dodaje: „Suočavamo se s rizikom novog političkog nasilja.“ Suljagić je u pravu, opasnost od novog nasilja raste. Ne samo u Bosni i Hercegovini.
Desničarski ekstremisti širom svijeta osjećaju se nadahnutim djelima koja su počinjena na Balkanu. Tako je primjerice atentator koji je 2019. godine na Novom Zelandu napao dvije džamije i ubio preko 50 osoba, dok je na internetu uživo prenosio svoje djelo, puštao srpsku nacionalističku borbenu pjesmu „Karadžiću, vodi Srbe svoje" – odavanje počasti srpskom vođi Radovanu Karadžiću. Međunarodni sud UN-a za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije 2016. godine ga je osudio na 40 godina zatvora za zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini. Karadžićevi i Mladićevi zločini, nasilje počinjeno protiv muslimana, dobili su tužan nastavak u terorističkom činu u Christchurchu.
Šta proizlazi iz toga?
Trivijalizacija, nedostatak suočavanja sa zločinima, nisu prihvatljivi u svijetu koji ne želi da ustraje u uznemiravajućem barbarstvu. Zbog toga što barbarstvo u Bosni i Hercegovini nije savladano, zbog toga što ga nacionalistički političari i danas još uvijek veličaju, a odnedavno i smještaju u mejnstrim, zbog toga što sva tri etnička tabora prenose vlastitu prečišćenu interpretaciju rata, sukcesivno je došlo do navikavanja na mržnju i nasilje. Ali navikavanje na zločinačka djela, njihovo uzdizanje i sakralizacija jednaki su napadu na univerzalni sistem vrijednosti na kojem su zasnovani civilizacija i vladavina prava. Nekadašnji Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, prof. Christian Schwarz-Schilling, prilikom govora održanog 2007. godine je rekao: „Oni koji negiraju genocid kreću se izvan civilizacijske norme.“
Kultura sjećanja: pouka Srebrenice za Evropu
Mudrim predviđanjem, Schwarz-Schilling je zakonom i uz primjenu bonskih ovlasti osigurao da se Memorijalni centar Srebrenica-Potočari i mezarje za žrtve genocida stave pod nadležnost države Bosne i Hercegovine – a ne više onih institucija RS-a čiji predstavnici osporavaju zločine. Ovim korakom Nijemac je postavio temelj za nezavisnu kulturu sjećanja koja može djelovati bez nacionalistički usijanog autoriteta interpretacije i etnonacionalizma. Jer moguće je da sjećanje na Srebrenicu ponekad i zbog toga nije toliko popularno jer se njime razbija dominanti narativ prema kojem je navodno tako miroljubivi, kršćanski „Okcident“ ugrožen agresivnim Islamom. U Srebrenici je slučaj bio suprotan.
U svakom slučaju, Schwarz-Schillingova odluka odjekuje do danas. Ona se treba shvatiti kao zadatak Međunarodne zajednice da ne zaboravi tu malu, udaljenu Srebrenicu i njenu tako dirljivu historiju. Ona je poziv da se interpretacija okrutnih djela ne prepušta onima koji falsificiraju historiju i veličaju nasilje.
Čini se prikladnim da se 25 godina nakon genocida taj poziv formulira nanovo: sjećanje na Srebrenicu mora se ponovo oživjeti, treba ga izvući iz sjene i staviti u fokus evropske kulture sjećanja. Školski razredi iz svih zemalja Evrope ovdje trebaju da nauče kamo vodi nacionalistička zaslijepljenost. Srebrenica se ne tiče samo ratova na Balkanu, prošlosti – tiče se nas, naše budućnosti. Radi se o Evropi koja mora dokazati da je spremna da brani civilizaciju i ljudska prava od onih koji te principe gaze.
Heinrich Böll, veliki njemački književnik i opominjač, koji se u svome djelu za koje je 1972. godine dobio Nobelovu nagradu uvijek nanovo suprotstavljao ratu i nasilju, formulirao je to ovako: „Riječi mogu ubijati, a (...) pitanje je savjesti da li će se dopustiti da jezik sklizne u područja u kojima postaje ubilački.“
_________________________________________________________
Fondacija Heinrich Böll povodom 25. godišnjice genocida objavljuje međunarodno čitanje koje se shvata kao glas protiv matrica zaborava, poricanja i trivijalizacije, kao čin otpora u ime svih žrtava i članova porodica čiji su glasovi sve tiši, jer ih nadglasava nacionalistički, revizionistički kanon.