Govore o onom vremenu, o ljetu 1995. godine, kada su bili djeca, kada su u žurbi morali da spakuju svoje igračke kako bi pronašli utočište od srpskih trupa. Napadi, strahovi – tada se činilo kako je za njih cijeli svijet stao. Pričaju o tome kako su se osjećali tada, kada tadašnja takozvana zaštićena zona UN-a više nije pružala zaštitu. Kako su se osjećali kada su potpuno nestale nade da će ih međunarodna zajednica zaštiti od mržnje Srba koji su napredovali prema njima. Tada, kada je međunarodna zajednica pokleknula pred nasiljem koje je od 1992. godine zahvatalo cijelu Bosnu, a na kraju je kulminiralo u Srebrenici. U jednom trenutku, priča jedna od preživjelih, shvatila je da više nema oca.