Bilten koji je pred Vama, tj. njegov osmi broj ujedno je i posljednji u ovom „velikom“ formatu. Skoro pola ovog broja odnosi se na teme kojima smo se, skupa sa pojedincima iz mnogih gradskih (formalnih i neformalnih) inicijativa, bavili tokom prošle godine, pa i nešto duže. Teme planskog i organiziranog uništenja gradskih površina – prvenstveno destrukcijom zelenih površina i javnih prostora – u vrijeme epidemije samo su postale vidljivije, s obzirom da su i prakse donosioca odluka postale ogoljenije i brutalnije.
U osmom broju Maneka pokušali smo da sagledamo stanje u društvu i kulturi i potražimo putokaze ka mogućem izlazu iz krtičnjaka u koji smo saterani, ka autonomiji – ličnoj i svakoj drugoj.
Crna Gora je do marta 2013. godine imala svega 7 malih hidroelektrana (mHE), instalisane snage 8,5 MW i godišnje proizvodnje od oko dvadeset GWh. Njima nije pridavan veliki značaj i gotovo su uvijek smatrane za balast u radu i poslovanju nacionalne elektroenergetske kompanije. Dugogodišnja praksa EPCG bila je utemeljena na stanovištu da je održavanje takvih objekata u neskladu sa koristima koje se od njih ostvaruju, budući da je njihova proizvodnja predstavljala manje od 1% ukupne proizvodnje električne energije. Šta se od tada promenilo i učinilo mHE privlačnim, kako za privatne investitore, tako i za državu?
