Kosovo prolazi kroz složen proces prelaska sa podeljenog obeležavanja prošlosti ka dijalogu koji nadilazi pojednostavljene narative.
Nedaleko od kuće Agrona Limanija u selu Velika Kruša, u blizini Prizrena, nalazi se spomenik žrtvama, dok polovina grobova i dalje ostaje prazna.Tamo je 26. marta 1999. godine, tokom masakra u kojem su srpske snage ubile 116 civila, izgubio oca, brata i dva rođaka. Ostaci njegovog brata kasnije su pronađeni, ali njegov otac i ostali još uvek se vode kao nestali. Limani, koji je godinama angažovan sa porodicama nestalih, takođe se zalagao da se ispred Skupštine Kosova postavi mala ploča u znak sećanja na više od 1.500 osoba koje se i dalje vode kao nestale iz rata na Kosovu 1998–1999. godine.
“Kao nestali, upisani su samo na jednu listu i predstavljaju samo deo istine o onome što se desilo”, rekao je Limani.
I porodica Jasmine Jovanović iz Štrpca, poput Limanija, čuva prazan grob za njenog oca, Pauna, koji je nestao u septembru 1999, tri meseca nakon zvaničnog okončanja rata. Međutim, njegovo ime je upisano desetine kilometara dalje, na obelisku za nestale osobe u Gračanici.
“Favorizuje se narativ koji podržava podelu, i bojim se da će se ona samo produbiti”, rekla je Jovanović. Ipak, potraga za nestalima ostaje jedna od retkih tema koja može premostiti etničke podele, jer porodice u različitim zajednicama dele istu neizlečenu tugu. Lične priče o ratu Albanaca i Srba pružaju nijansirane ljudske perspektive, ali samo njihovo slušanje otkriva realnost koja nije dovoljna da izleči traumu, sačuva istoriju ili podstakne dijalog potreban za oslobađanje od tereta prošlosti.
Nataša Božilović, zamenica direktora Resursnog centra za nestala lica, nevladine organizacije koja okuplja porodice nestalih iz svih etničkih zajednica na Kosovu, kaže da je moguće prevazići trenutne narative.
“Ako se obeležavanja zasnivaju na glasovima porodica žrtava, mogu postati mesta koja okupljaju ljude”, rekla je ona.
“Zajednički akti sećanja mogu polako rušiti zidove koji nas dele”, dodala je Božilović.
Međutim, širom Kosova, Albanci i Srbi i dalje čuvaju kolektivna sećanja na rat koja isključuju drugu stranu.U Osojanu, srpskom selu u opštini Istok u zapadnom delu Kosova, spomenik žrtvama ubijenim tokom i nakon rata nalazi se u blizini crkve, od kojih su neki bili iz okolnih područja, a ne iz samog sela. Srbi u ovom kraju smatraju da su i oni platili cenu, što je realnost za koju veruju da druga strana mora da prizna. Sveštenik Dalibor Kojić objasnio je da je mesto izabrano kao “najprikladnije mesto sećanja za one koji znaju i osećaju to”. Istovremeno je priznao da ne može artikulisati kako se može prevazići trajni jaz u podeljenom sećanju. Vazdušna kampanja NATO-a koja je trajala 78 dana 1999. godine takođe je urezana u ovu kulturu podele. Albanci je doživljavaju kao čin spasenja, dok je Srbi vide kao čin agresije. Godine 2021, nakon kritika civilnog društva, opština Podujevo revidirala je spomenik posvećen 44 putnika autobusa poginulih u NATO napadu 1. maja 1999, vraćajući 13 prethodno izostavljenih imena srpskih žrtava. Ovaj spomenik jedan je od retkih koji odaje počast žrtvama sa obe strane. Takođe, u većini muzeja, artefakti prikupljeni tokom poslednje četiri decenije zanemaruju patnju etničkih manjina, izuzev izložbi koje uglavnom organizuje civilno društvo.
Koreni razdora
Ove podele duboko su ukorenjene u više od trideset godina neprijateljstva između Albanaca i Srba.
Poništavanje autonomije Kosova 1989. godine, kao jugoslovenske pokrajine, predstavljalo je ključni prelom koji je pokrenuo politički otpor, produbio međuetničke tenzije i postavio temelje za oružani sukob devedesetih godina. U narednoj deceniji, režim Slobodana Miloševića dodatno je učvrstio represiju, gurnuo Kosovo u sukob i otvorio prostor za pojavu Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Sve je kulminiralo tokom rata na Kosovu 1998–1999, kada su u martu 1999. godine NATO vazdušni napadi izvedeni s ciljem zaustavljanja zločina i kampanje etničkog čišćenja koju su srpske snage sprovodile protiv kosovskih Albanaca tokom svog kontragerilskog rata protiv OVK.
Rat na Kosovu odneo je više od 13.500 života. Nasleđe rata na Kosovu, kao i u drugim državama bivše Jugoslavije, i dalje oblikuje sporne prakse obeležavanja i istorijskog pripovedanja. Više od dve i po decenije nakon sukoba opstaje fragmentisana i polarizovana kultura sećanja koja odražava suprotstavljene etnopolitičke perspektive. Inicijative usmerene ka prevazilaženju redukcionističkih narativa i razvijanju nijansiranijeg, inkluzivnijeg razumevanja prošlosti do sada su postigle ograničen uspeh. Gotovo svi javni prostori dominantno su ispunjeni spomenicima posvećenim prošlosti jedne etničke grupe, dok nekolicina preostalih spomenika iz Drugog svetskog rata, koji podsećaju na zajedničku borbu različitih etničkih grupa Jugoslavije, predstavlja izuzetak.
Neki ratni spomenici na Kosovu odlikuju se govorom mržnje i netačnim podacima, odražavajući uglavnom mononacionalne perspektive o događajima koje obeležavaju, dok samo mali broj njih priznaje patnje drugih etničkih zajednica. Procesi utvrđivanja i priznavanja istine u velikoj meri ostaju neistraženi, što odražava trajne izazove u suočavanju sa istorijskim činjenicama.
Težnja ka promeni
Kombinovanjem sećanja i dijaloga, stručnjaci i mirotvorci veruju da se suprotstavljenim etničkim grupama omogućava da se suoče s prošlošću i da teže pomirenju uz empatiju i poštovanje. Aleksandar Vojvoda iz organizacije Pro Peace sa sedištem u Beogradu, međunarodne organizacije koja radi na transformaciji sukoba, istakao je da kultura sećanja i dalje ostaje fragmentisana i oblikovana etnonacionalnim narativima. “Ona daje prednost narativu žrtve i utišava neugodne činjenice”, rekao je.
“Ovakvo selektivno fokusiranje”, upozorio je Vojvoda, “rizikuje da produbi etničke podele”, umesto da podstakne posvećenost pravdi i pomirenju.
“Negovanje inkluzivne istorije mora da počne stvaranjem bezbednih prostora za multiperspektivni dijalog — prelaskom sa sećanja protiv drugih na sećanje zajedno sa drugima”, dodao je.
Etničke podele otežavaju dijalog, dok unutrašnje podele unutar zajednica zahtevaju šire moralne perspektive, koje su i dalje ograničene ratnom prošlošću.Jasna Dragović-Soso, gostujuća profesorka u Istraživačkoj jedinici za jugoistočnu Evropu na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka (LSE), primetila je da će se tumačenja istorije, posebno uzroka ratova, neizbežno razlikovati, ali da ipak mora postojati slaganje oko osnovnih činjenica.
“Zajedničke činjenice ne znače i zajedničke istine, ali predstavljaju osnovu za dijalog. To takođe podrazumeva i dogovor o tome šta je netačno — a to je možda još teže”, istakla je.
U tom procesu, svedočenja žrtava i očevidaca ključna su za potvrđivanje činjenica, produbljivanje istorijskog razumevanja i osporavanje homogenizujućih, esencijalističkih pogleda na druge etničke zajednice. Dragović-Soso je dodala da je potreban proces koji omogućava “rehumanizaciju” “drugih”. “To takođe znači prihvatanje izvesnih ćutanja kao dela procesa, ukoliko su neke teme još uvek previše teške i bolne da bi se o njima govorilo, i usmeravanje pažnje na ona područja oko kojih je lakše postići saglasnost.”
Nora Ahmetaj, istraživačica tranzicione pravde, smatra da politika i nacionalistička indoktrinacija održavaju kod Albanaca i Srba na Kosovu verovanje u narative koji im odgovaraju. “Svi sebe vide kao najveće žrtve rata”, rekla je Ahmetaj.
“Da bi se prevladao teret prošlosti, Kosovu je potrebna zajednička kultura sećanja, zasnovana na kritičkom preispitivanju komemoracija i inkluzivnijem, dokazima utemeljenom nastavnom programu istorije”, dodala je. Razbijanje krutih narativa i podsticanje interkulturalnog dijaloga zavisi od političke volje — pre svega od spremnosti da se suočimo sa greškama iz prošlosti. “Sve strane mogu izaći iz okvira pojednostavljenih narativa koji dele, kroz inkluzivne procese koji u centar stavljaju sećanje na žrtve i naglašavaju istorijsku odgovornost”, rekao je Vojvoda.
Kosovo će se i dalje suočavati s izborom: da li će nastaviti da ponovo stvara fragmentisane spomenike ili da gradi kulturu sećanja zasnovanu na empatiji, inkluziji i istini. Priče prikupljene ovde predstavljaju tek početak šireg istraživanja o tome kako se sećanje može preoblikovati. U narednim mesecima, tekstovi iz ove serije analiziraće politike, prakse i društvene sile koje mogu izvesti obeležavanje sećanja izvan pukog rituala ka istinskom promišljanju i promeni.