U trenutku pisanja ovog teksta studenti iz Novog Pazara hodaju prema Novom Sadu kako bi 1. novembra, zajedno sa ostalim građanima i građankama Srbije, odali pomen žrtvama stradalim u tragediji koja se desila pre godinu dana kada je 1. novembra 2024. godine pala nadstrešnica na novosadskoj Železničkoj stanici i usmrtila šesnaestoro ljudi. To hodočašće po njima „nije samo otpor, već zavet”, i trajaće simboličkih šesnaest dana za šesnaest žrtava.
Novopazarske studente na putu ne čuva policija. Zbog problema u organizaciji rute pešačiće 60 kilometara duže nego što je planirano, ali kažu da će im to pomoći da poruku studentskih protesta podele sa što više stanovnika Srbije. Prvo prenoćište imali su u manastiru Studenica, u kome su posluženi doručkom po muslimanskim običajima. Manastir je deo Eparhije žičke, a na njegovom čelu je mitropolit Justin koji dugo podržava studente; za razliku od većine čelnika SPC, uključujući i patrijarha, koji su studente iz Novog Pazara koji pešače ka Novom Sadu nazvali „fundamentalistima” i „islamskim fanaticima“. Nekoliko dana posle otvaranja studeničkih konaka novopazarskim studentima, sinod SPC formirao je komisiju koja bi trebalo da ispita način na koji Justin vodi eparhiju, uz napomenu da bi mitropolit trebalo da odstupi sa svoje pozicije.
Istovremeno, i možda u zadnji čas, Evropski parlament usvojio je rezoluciju o Srbiji u kojoj se adresiraju smrtonosna korupcija, odsustvo vladavine prava i slobode medija, i svi ostali oblici ugrožavanja demokratije kojima su građani Srbije izloženi. U rezoluciji se pored Aleksandra Vučića pominju i druga imena odgovornih za stanje narušenih demokratskih vrednosti u zemlji, a među njima je i ozloglašeni Marko Kričak, komandant Jedinice za zaštitu određenih ličnosti i objekata, koji je pod krivičnom istragom zbog optužbe da je privodio studente u garažu Vlade Srbije i tamo ih tukao, a studentkinji Nikolini Sinđelić je uz fizičko nasilje pretio i silovanjem.
Kako iz perspektive ovih događaja i predstojeće godišnjice pada nadstrešnice, koja će biti obeležena velikim komemorativnim skupom u Novom Sadu, izgledaju studentski protesti u Srbiji, koji traju punih dvanaest meseci? O kakvoj kulturi otpora oni svedoče?
Studentski protesti su spontano počeli 22. novembra kada su studenti Fakulteta dramskih umetnosti Univerziteta u Beogradu bili fizički napadnuti tokom komemorativne ćutnje ispred zgrade svog fakulteta. Njihovi napadači bili su ne samo članovi vladajuće stranke već i njeni funkcioneri. Tri dana posle napada studenti su blokirali zgradu fakulteta, obustavljajući nastavu i ispite. Iako postoje snimci bezbednosnih kamera bilo je potrebno skoro mesec dana da se napadači identifikuju pri čemu je ostalo nejasno koliko je napadača zaista bilo i gde se tačno desio incident. Identitet dvoje napadača do danas je ostao nepoznat dok je troje napadača – za počinjeno krivično delo koje su priznali – osuđeno najnižim mogućim zakonskim kaznama.
U ovakvom društvenom i političkom kontekstu pitanje rađanja i umiranja (ili usmrćivanja) studentskog i građanskog otpora u Srbiji 2024–25. godine, kao i pratećih politika jezika, koje problematizuju pravo na glas i/ili pravo na ćutanje u okviru tog otpora – deo je problema vezanih za kulturu otpora u nekropolitikama, društvima koje žive jednu vrstu vanrednog ili opsadnog stanja, usled dugotrajne a nepriznate suspenzije pravne države i ukidanja prava kao pravde za sve. Ahil Mbembe, tvorac koncepta nekropolitika, ukazao je i na to da se pružanje otpora režimima koji vladaju posredstvom politika smrti čini nemogućim: čin otpora u ovakvim društvima često je vezan za strateški neadekvatne ili autodestruktivne pokušaje društvene promene kojima se politike smrti obnavljaju. Otuda se postavljaju pitanja: U kojoj je meri studentski otpor moguć i efikasan? Kako studentski protesti menjaju postojeće prakse otpora i otvaraju jednu drugačiju imaginaciju – ne budućnosti već sadašnjosti i stvarnosti koju živimo, a od koje smo se otuđili vođeni logikom pukog preživljavanja? Ko se i kako u studentskim, i iz njih proisteklim građanskim, protestima suprotstavio politikama smrti, koje odražavaju (i održavaju) zagonetnu dijalektiku govora i ćutanja, kako u akademskoj zajednici tako i u celom društvu? Koji glasovi nedostaju u borbi protiv nekropolitika i kako ih prizvati?
Odgovori na ova pitanja nisu jednostavni. Studentski pokret je od početka jasno i dosledno konspirativan. On deluje u izvesnoj vrsti ilegale, iako je javan. Ne znamo šta se tačno dešava unutar studentskog pokreta: saveznici i saborci protesta postavljeni su u poziciju u kojoj nemaju puno znanje o planiranim akcijama. To je za mnoge van studentskog pokreta teška pozicija, nekada i neprihvatljiva. Prividna aporija nacionalne ikonografije samih protesta i gerilske prirode studentskog diskurzivnog, informativnog i organizacionog „ratovanja” stvara neprekidni komunikacioni šum, izazivajući konfuziju u suočavanju sa nepoznatim političkim momentumom studentskih protesta u Srbiji. Činjenica da je taj momentum partizanski avangardan dodatno doprinosi tom šumu, jer studentski protesti na novi način, u skladu sa iskustvom 21. veka, prevrednuju partizansku figuru teritorijalne narodnooslobodilačke odbrane – koju prvi uspostavlja Karl Šmit, a koju su istorijski i teoretski transformisali mislioci komunističkih revolucija.
Otuda je novi jezik studentskih protesta često nerazumljiv onima koji su navikli na stare matrice društvene borbe. U svojoj nezavršenosti taj jezik izaziva zebnju i sumnju pred večnom čudovišnošću novog, koje se isprva javlja tek u iskidanoj, fragmentarnoj formi – sasvim drugačijoj od svega na šta smo navikli u polju uobičajene političke i društvene komunikacije. Ali, iako je reč o jeziku koji se još nije formirao u potpunosti i koji ne znamo, koji tek moramo učiti, taj jezik je u svojoj emotivnoj snazi vrlo delotvoran. On je metaforički precizan u komunikaciji ideja i osećanja koja želi da obnovi, povrati ili ponovo uspostavi. Upravo taj jezik menja prirodu kulture otpora u Srbiji.
7. 10. 2025.
#LjubavjeOtpor
„U tom otporu, ljubav je postala naš najjači štit. Ljubav prema onima koji više nisu s nama. Ljubav prema onima koji stoje pored nas. Ljubav prema zemlji koju želimo da izlečimo.
Zato kažemo: ljubav je otpor.
Otpor mržnji, otpor strahu, otpor apatiji. Ljubav je ono što nas pokreće da ne odustanemo, da verujemo, da činimo dobro.
Jer samo ljubav može da izdrži sve što mržnja pokušava da uništi.
Jer ona spaja ono što nasilje pokušava da razdvoji.
Jer iz nje niče hrabrost, iz nje raste nada, iz nje se rađa novi svet.
Kad se volimo ne mogu da nas slome.
Jer nas je uvek više.” (Fejsbuk stranica Studenti u Blokadi)
Mobilizacija ljubavi je dominantna metafora novog jezika studentskih protesta i unutrašnje logike studentske borbe. Emotivna jedinstvenost je osnov borbene gotovosti studenata, dok je zaljubljivanje u studente i njihovu borbu, u mogućnost društvene promene i delanja, u pravdu, u budućnost, i konačno u Srbiju samu – srž društvene mobilizacije koja se u Srbiji odigrala zahvaljujući studentskim protestima. Snaga studentske borbe od početka je u njenoj emotivnoj koheziji, uprkos ideološkoj i strateškoj heterogenosti protesta.
Izuzetno je značajno razumeti emotivnu prirodu kulture otpora koja se sa studentskim protestom rađa u Srbiji, a u okviru koje se ljubav afirmiše kao sredstvo društvene borbe. Slogan #LjubavjeOtpor donekle korespondira sa antikapitalističkim i antiglobalističkim #OdmorjeOtpor generacije milenijalaca. Oba slogana ističu pravo na potisnuti emotivni život i traže nazad pravo na njega – pravo na suze, depresiju, disfunkcionalnost, anksioznost, sumnju i strah, kao i na pobunu i odbacivanje sistema. Ovo pravo je suštinska i ključna pretnja savremenom neoliberalnom svetu transnacionalnih korporacija. Zaboraviti na njega znači poreći sreću, empatiju, solidarnost i izgradnju zajednice kao neotuđivi temelj socijalnog i političkog života koji se mora obnoviti kako bi se borba sa politikama smrti dobila.
Zato je mobilizacija ljubavi u toj meri uspešna. Ona pokazuje kako snagu solidarnosti tako i bogatstvo resursa sa kojima se u studentskoj borbi može računati. Koncept hodanja, u okviru koga studenti pešače od grada do grada, stvarajući decentralizovanu mrežu međusobne povezanosti i naglašavajući jedinstvo emotivnih zahteva svih studenata i građana Srbije, uspostavljen je na samom početku borbe kroz niz malih akcija. Prvo veliko studentsko hodanje organizovano je uoči protesta u Novom Sadu koji je održan 1. februara 2025. godine. Biciklistička tura za Strazbur, kao i maraton do Brisela, realizovani su okviru ovog koncepta kao poseban vid dijaloga sa dijasporom u EU, ali i sa samom EU. Hodanjem je telo studenata postalo ulog borbe, i istovremeno simbol i poprište otpora, mesto njegove konceptualizacije. S druge strane, hodanje otvara dijalog sa iskustvima religijskih hodočašća i vojnih marševa u istoriji Srbije. Ono obnavlja vezu sa potisnutim iskustvima i oblicima otpora, i nastavlja tradiciju otpora na neočekivane, naizgled arhaične načine, koji izazivaju masovnu podršku građana, naročito u ruralnim delovima zemlje. Studentske šetnje doprinose tako stvaranju onoga što Ildiko Erdei naziva „infrastrukturama brige”, u okviru kojih su građani Srbije pokazali spremnost da studentima – kao svakoj narodnooslobodilačkoj vojsci – na raspolaganje stave sve svoje ekonomske, emotivne, saznajne i psihološke resurse, ma koliko skromno inače živeli. Infrastrukture brige pokazale su da su resursi mobilisani ljubavlju mnogo veći nego što se očekivalo ili moglo ekonomski pretpostaviti. Studentska i građanska borba je zahvaljujući njima opstala, pokazavši se dugoročnijom i (samo)održivijom nego što se slutilo.
Na ovaj način studenti su od samog početka metaforički definisali narodnooslobodilačku prirodu svojih protesta u kojima se sustiču antikolonijalne i antiglobalističke tendencije, kao i kritika neoliberalizma sa karakteristikama nacionalne borbe za suverenitet i samoosvešćenje. Pravo na ljubav prema sopstvenoj zemlji, koje su starije generacije sebi uskratile i oduzele, iz nemara ili iz osećanja krivice zbog ratova i ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije, studentski protesti su obnovili – pozivajući se kako na istoriju srpskih oslobodilačkih ratova tako i na globalnu tradiciju antikolonijalnih borbi u kojima se brani pravo na ljubav prema sopstvenoj zemlji i njenom nasleđu. Srpska zastava je izabrana da, pored zastava fakulteta i univerziteta, kao jedini legitimni vizuelni označitelj studentskih protesta izrazi novootkriveno osećanje rodoljublja.
Pitanje upotreba zastava na studentskim protestima je, zapravo, jedno od ključnih u pokušaju uspostavljanja kontrole narativa o studentskim protestima u autoritarnom političkom polju u kome se oni dešavaju. Studenti su često kritikovani upravo zbog protivurečnog vizuelnog identiteta protesta: pored srpske zastave na protestima su se mogle videti i zastave „loknastog Isusa” (koji neki povezuju sa Rusijom a drugi vide kao hibridni simbol koji objedinjuje pravoslavnu simboliku, patriotska osećanja i Internet ironiju), srpskih svetaca, zastave sa četničkim obeležjima, čak i zastava ruske prokremljovske plaćeničke organizacije Vagner. Odsustvo EU zastava je upadljivo i dosledno. Studentska borba se optužuje da je rusofilna i antievropska, nacionalistička, zasnovana na negiranju ratnih zločina i nepoznavanju prave prirode ratova koji su vođeni na prostorima bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina prošlog veka. Prisutno je širenje skeptičkih i defetističkih „opozicionih” narativa u kojima se protesti osuđuju na neuspeh, dok se studenti prozivaju zbog toga što čuvaju tajnost svog delanja, što se najviše očituje u odbijanju političke saradnje sa aktuelnom opozicijom i odsustvom javnog političkog programa. Ovo pokazuje da su nastojanja različitih društvenih aktera da preuzmu, sada već politički vrlo unosnu, kontrolu narativa o studentskim protestima, rezultat navike da se društvena promena koja se u Srbiji dešava čita u ključu nekih prošlih, izgubljenih političkih borbi. U tumačenju studentskih protesta teži se prečicama i brzim rešenjima, kojima bi se, da su opšte prihvaćena, obezbedila kontrola i nadzor javnog diskursa. Sve to ozbiljno ugrožava mobilizaciju ljubavi i „infrastrukture brige” njome stvorene.
Mobilizacija ljubavi, kao i rodoljublja, rezultat je, međutim, dobro osmišljene studentske strategije emotivne komunikacije koju nije lako poništiti. U njoj značajnu ulogu ima precizno osmišljen soundtrack. Blokadni horovi na protestima uvek izvode – pored srpske himne „Bože pravde“ – „Vostani Serbije” i „Tamo daleko”, naglašavajući prosvetiteljsko-rodoljubivu srpsku tradiciju koja se mora obnoviti i iz ruku osvajača i kolonizatora vratiti u srca i na usne građana Srbije. Soundtrack naglašava uspostavljanje Srbije kao moderne države („Vostani Serbije“), koja je u Prvom svetskom ratu bila dostojan saveznik velikim silama, doprinoseći raspadu Austrougarske monarhije kao jedne od najznačajnijih imperijalno-kolonijalnih sila Evrope („Tamo daleko“). Studenti su vladajući režim prepoznali kao deo neokolonijalnih i imperijalističkih mehanizama tako da je borba protiv korupcije shvaćena i kao borba za oslobođenje od kolonijalnog statusa u kome se Srbija tokom vladavine Aleksandra Vučića našla.
U izborima datuma za organizaciju velikih protesta vodi se, pak, računa o istorijskim događajima koji su označili prostor Srbije kao prostor rađanja modernih i emancipatorskih politika koje su u skladu sa studentskim zahtevima, ali i sa afirmacijom ljubavi kao vidom društvene borbe. Protest u Kragujevcu, organizovan je 15. februara 2025 – na dan donošenja Sretenjskog ustava iz 1835. godine, koji je poznat po podeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku (u okviru studentskih zahteva ističe se da se ova podela krši i to najčešće od strane samog predsednika države), kao i po proklamovanim građanskim slobodama. Iako je ukinut samo mesec dana po donošenju, Sretenjski ustav smatra se jednim od presudnih događaja u stvaranju Srbije kao moderne evropske države. Čitanje „Niškog edikta” jasno asocira na Milanski edikt: zakonski akt iz 313. godine nove ere kojim je Konstantin Veliki (jedan od dvojice rimskih imperatora koji su rođeni u Nišu) proglasio versku ravnopravnost i prestanak progona hrišćana, promovišući ljubav i versku toleranciju. Upravo tokom protesta u Nišu, koji se odigravao tokom ramazana, novopazarskim studentima poslužen je iftar, dok su tokom vaskršnjeg posta tokom protesta u Novom Pazaru poslužene posne mantije. Ideološka i ikonografska poliglosija i heteroglosija studentskih protesta, kao i snaga solidarnosti i empatije, poentirana je 12. aprila u Novom Pazaru. Pod sloganom „Sloboda vlada čaršijom”, studenti su se udružili u borbi za odbranu zajedničke zemlje, obnavljajući vezu između pripadnika različitih veroispovesti i nacionalnosti, koju je vladajući režim u Srbiji sistematski razarao, namerno gradeći atmosferu latentnog konflikta i međusobne netrpeljivosti. U atmosferi uvažavanja međusobnih religijskih i kulturoloških razlika, novopazarski studenti su izjavili da se po prvi put osećaju ravnopravnim građanima Srbije. Trenutak u kome na protestima u Novom Pazaru student muslimanske i studentkinja srpske veroispovesti zajedno puštaju na slobodu belu golubicu, simbol mira, vrhunac je prve faze studentskih protesta koji potvrđuje da je put studenata – put ljubavi.
Poslednji veliki studentski protest održan je 28. juna, na Vidovdan, u Beogradu. Izabrani datum označava trenutak gubitka srpske državnosti i suvereniteta u Kosovskoj bici 1389. godine, u kojoj je srpska srednjovekovna država poražena od strane Otomanske imperije. Na osnovu govora koji su se tog dana čuli na studentskim protestima, moglo bi se zaključiti da je studentski pokret tog dana napravio politički kompromis i populistički se priklonio toksičnoj matrici srpske politike – konceptu srpske hegemonije, koja je tokom devedesetih godina (re)uspostavljena upravo pozivanjem na kosovski mit, i to tokom zloglasnog govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu (Kosovo), održanog takođe na Vidovdan.
Poziv na kosovski zavet (u kome se bira carstvo duhovno a ne svetovno) i kosovsku žrtvu nije, međutim, uvek i nužno nacionalistički ratni poklič. On podseća, pre svega, na neophodnost žrtve koja se mora podneti u borbi, kao na istorijski, religijski, ali i duhovni princip otpora. Trebalo bi takođe istaći da se Vidovdanski protest završio pozivom građanima da preuzmu inicijativu u svoje ruke. Dakle, završio se komunalnim a ne nacionalističkim pozivom. Podsećanjem na nacionalne žrtve za slobodu, ali i pozivom na barikade kao revolucionarnu evropsku praksu pobune. Tim pozivom studentski protest ušao je u novu fazu borbe.
12. 10. 2025.
@CenaSlobode
„Svaka promena ima svoje svedoke, ali i svoje nosioce.
I dok jedni posmatraju, drugi plaćaju cenu.
Ta cena nije broj, to su noći bez sna, strah i neizvesnost, pretnje i ucene.
To su ljudi koji su dali komfor za nadu, sigurnost za istinu, mir za pravdu.
To su svi oni koji veruju da Srbija može da bude bolja, makar ih to koštalo svega što imaju. (…)
Cena slobode se ne meri materijalnim.
Plaća se strpljenjem, poverenjem, odricanjem. Plaća se hrabrošću i ljubavlju, pogledima punim straha, ali i rukama koje se ne puštaju. Plaća se svakim „ne mogu više”, koji ipak preraste u „mogu još malo“. (…)
I zato, dok god ima onih koji daju sebe za druge, dok god ima onih koji nose teret da bi drugima bilo lakše, sloboda će imati svoje čuvare.” (Fejsbuk stranica Studenti u blokadi)
Još od čuvene izjave „nisi nadležan“ studentska borba uspešno raskrinkava i čini očiglednom neodrživost vlasti Aleksandra Vučića, koja hrli u pravcu uništenja svih resursa Srbije, i onih ljudskih. Studenti su ovom izjavom ukazali na autokratsku prirodu režima Aleksandra Vučića: većina društvenih problema koje Vučić rešava na svoju ruku, mimo demokratskih procedura, nije u njegovoj pravnoj nadležnosti, što predstavlja eklatantan primer suspenzije pravne države. Stvarajući privid svoje sveprisutnosti i omnipotentosti, predsednik republike baca u drugi plan nezakonitost svog postupanja kojim prekoračuje Ustavom data ovlašćenja. Umesto autoritarnih odluka predsednika, studenti su tražili da na njihove zahteve odgovore zarobljene institucije. Tako čuvena studentska izjava, često korišćena u humornom ili ironijskom kontekstu, efektno i efikasno razobličava prirodu režima Aleksandra Vučića, čije je naličje gola sila.
Posle upotrebe nepoznatog zvučnog oružja tokom komemorativne ćutnje 15. marta, postaje jasno da političko i državno nasilje dobija nove oblike i forme, kako institucionalno tako i vaninstitucionalno. Da li se rat vratio kući – kako tvrdi Tomislav Marković i drugi autori koji prate studentske proteste iz perspektive raspada Jugoslavije i uloge koju je Srbija imala u ratovima koji su tada vođeni? Ili se sprema nova vrsta obračuna čije domete i posledice nismo u stanju da zamislimo?
Tokom jula i avgusta 2025. na ulicama širom Srbije usledila su hapšenja i privođenja studenata i građana, prebijanja i maltretiranja, kojih nisu bila pošteđena ni maloletna ili stara lica, koja često nisu ni bila učesnici protesta. Hapšenja su neregularna, a prekomerna upotreba sile od strane policije nesumnjiva. Ovaj vid nasilja se po prvi put dešava među zemljama članicama ili kandidatima za članstvo u EU. (Uprkos poređenjima sa brutalnim hapšenjima koja su se odigravala u Zapadnoj Evropi tokom propalestinskih građanskih protesta, ponašanje policije u Srbiji, kao i prisustvo neregularnih para formacija i privatnog obezbeđenja koji su u hapšenjima učestvovali, pokazuju da je situacija u Srbiji van zakonske kontrole i neuporediva sa demonstracijama u državama članicama EU.) Na kritiku Vučićevog režima od strane EU, tačnije na rezoluciju EP, dugo se čekalo, što samo potvrđuje nedelotvornost zapadnih demokratija i njihovu globalnu krizu, na koje je prethodno ukazao i Boris Buden u svojim analizama nepoznatog političkog ka kome nas vodi nepredstavljačka, plenumska demokratija studentskog pokreta u Srbiji.
Jer studentski protest se uspostavlja kao slow burn politički proces tokom koga se odbacuje autoritarnost, kult vođe i ostala prepoznatljiva rešenja na kojima počiva društvena i patrijarhalna hijerarhija, a insistira na preuzimanju odgovornosti za ličnu društvenu participaciju. U tom slow burn procesu se, međutim, neprekidno i neprimetno podižu ulozi. Studentkinje Nikolina Sinđelić i Teodora Gardović izjavile su da su uprkos torturi koju su doživele tokom hapšenja spremne da daju život za svoju zemlju i da nisu zastrašene. Dijana Hrka, majka mladića stradalog pri padu nadstrešnice, poručuje isto, opirući se brutalnom napadu policajaca. Lestvica borbe, njen ulog, u poslednjih mesec dana jasno je podignuta za one koji žele da razumeju trenutak u kome istorija studentskog pokreta imenuje svoje heroje i heroine. Luka Mihajlović, Lazar Dinić, Andrej Tanko... i mnogi drugi su dokazali, a neki i glasno rekli da su spremni životom da brane svoju borbu, ako nije moguće drugačije što poručuje srpskoj javnosti i student Bojan Jovičić u svom pismu iz zatvora. U ime studenata iz Novog Pazara Džejlan Habibović traži vanrednu upravu i smenu rektorke Državnog univerziteta u Novom Pazaru: „Kad rektorka da ostavku spremni smo da se vratimo na nastavu.“ Istovremeno, niz devojaka i žena, poput Sonje Ponjavić, Kristine Vasiljević ili Ane Vučak, demonstrira neverovatni spoj krhkosti i snage na studentskim protestima. U tom spoju ima nečeg nesalomivog. Nema argumenata pred tom nesalomivošću. Čak i oni najlojalniji režimu to znaju.
Tokom oktobarskih priprema za obeležavanje godišnjice pada nadstrešnice, studenti na Instagram profilima fakultetskih plenuma (koji su jedino zvanično sredstvo komunikacije studentskih protesta sa javnošću), kao i na zajedničkom Instagram profilu Studenti u blokadi, dele fotografije prethodnih studentskih hodanja i šetnji koje podsećaju na istorijske fotografije vojnih pohoda. Ovi slogani i vizuali pokazuju da se radi o pokretu koji već ima svoju istoriju i koji je te istorije svestan. To studentima daje osnov za novu komunikacionu strategiju u kojoj se ističe jaka etička komponenta koja ne trpi ustupke, a koja do sada nije bila artikulisana: borba koju studenti vode ima cenu, i ta cena je visoka. Birajući borbu umesto komodifikacije i komfora, studenti se opredeljuju za duhovno a ne svetovno, za nematerijalne vrednosti i visok stepen rizika, preobražavajući se u figure heroja, ali i mučenika. Tako studentski pokret artikuliše jedan novi krug mobilizacije koji zahteva radikalizaciju ljubavi, njenu bezuslovnost, kao i spremnost na ličnu žrtvu. U toj radikalizaciji partizanska, revolucionarna, ali i mučenička i religiozna priroda studentskih protesta iznova miri naizgled nepomirljivo, ostajući dosledna svojoj heterogenosti u ljubavi.
Istovremeno, studenti na svoje zvanične stranice i profile postavljaju i serijal pod nazivom „Prekretnica“, koji u epizodama sumira iskustvo i faze studentske borbe: „Koracima sećanja vraćamo se da obeležimo zločin i tragediju koja je promenila sve.“ Sumiranje nije hronološko već etapno: izdvajaju se najznačajniji događaji koji oblikuju i menjaju studentski protest kao na primer u epizodi „Politička artikulacija“ u kojoj se iznosi stav o neophodnosti ispunjenja poslednjeg studentskog zahteva za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Ukazujući na stvaranje Studentske liste koja bi trebalo da bude nosilac studentskog političkog programa na tim izborima, studenti ističu i svoju privrženost demokratskim vrednostima: „Verujemo da je demokratija jedini ispravan način za rešavanje političke krize ovolikih razmera, stoga pozivamo narod da podrži listu kojoj će studenti u blokadi svih visokoškolskih ustanova na teritoriji Srbije preneti svoje poverenje, kako bi na terazijama pravde prevagnula istina.“
Dakle, uoči godišnjice pada nadstrešnice u novoj smo fazi studentske i građanske borbe koja ne priznaje političku taktiku „neutralnih“ koji misle da mogu da se nagode sa istorijom, ili onih „pametnih” koji znaju kako će se sve završiti. Kako bi, međutim, trebalo shvatiti zalaganje za tradicionalne demokratske vrednosti u jeku neparlamentarne direktne demokratske borbe? Kao ustupak ili kao predah? Ili još nismo ovladali novim jezikom studentskog protesta i ne razumemo jasno poruke o društvenoj borbi koje on prenosi?
Očigledno je da studenti i dalje dosledno odbijaju da učestvuju u onim oblicima društvenog otpora kojima se obnavljaju i repetiraju politike smrti. U suprotstavljanju kulturi straha i nasilja, ljubav je nesumnjivo njihovo najdelotvornije, ako ne i jedino moguće, oružje. Trebalo bi zbog toga da se podsetimo njenog pravog značenja, i toga da ona podrazumeva posvećenost, strpljenje, a ponekad i bezuslovnu podršku. Spremnost da se sve stavi na jednu kartu, ili – na kocku. U tom zahtevu za bezuslovnim etički Rubikon je pređen. Izazvani smo na ljubavni dvoboj, dok mladi Spartanci i Spartanke partizanski poručuju: Niste nadležni. Ne priznajemo sud vaše političke opcije. Nemate izgovora za to što branite svoje pozicije i povlastice. Niste spremni da platite cenu. Ali mi smo tu da vas čuvamo, da podnesemo žrtvu, da vam oprostimo i razumemo, da volimo umesto vas, da brinemo o Srbiji umesto vas, i da kažemo, ako bude neophodno, u sopstveno ime: Sa štitom ili na njemu.
Uz ono obavezno, ljubavno: Vidimo se 1. novembra u Novom Sadu!
U Beogradu, 28. 10. 2025.