Presuda Vojislavu Šešelju - poraz međunarodnog prava

Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MIKT), koji je naslijedio predmete Haškog tribunala, izreklo je prvu presudu osuđujući Vojislava Šešelja za zločine protiv čovječnosti po tačkama 1, 10 i 11 optužnice, odnosno progone, deportacije i prisilno premještanje, čime je preinačena prvostepena presuda kojom je Šešelj bio oslobođen po svim tačkama optužnice. Ovom odlukom ublažena je, ali nikako i izbrisana mrlja koju je prvostepena presuda Šešelju, sigurno jedna od najskandaloznijih, ostavila na radu Haškog tribunala.

Iako će Vojislav Šešelj u historiji ostati zapamćen kao jedan od onih koji su osuđeni pred međunarodnim sudom za zločine protiv čovječnosti, činjenica je da je on od haškog suđenja, koje ga je teretilo za neka od najtežih krivičnih djela koje međunarodno pravo poznaje, napravio pravosudnu lakrdiju, o čemu je svojevremeno glavni haški tužitelj Serge Brammertz rekao: “To nije primjer kako međunarodno pravo treba da funkcionira.”

Suđenje Šešelju je počelo 27. novembra 2006. godine, ali je prekinuto nakon uvodne riječi Tužiteljstva, jer je Šešelj stupio u štrajk glađu zbog imenovanja branioca u pripravnosti s obzirom da je od početka insistirao da sam sebe zastupa, odnosno brani. Šešelj je od početka negirao Haški tribunal, i postupak usporavao na bezbroj načina: tri puta je tokom trajanja postupka presuđivan zbog ugrožavanja suđenja objavljivanjem imena zaštićenih svjedoka; bezbroj je odlaganja zbog njegovog, navodnog, lošeg zdravstvenog stanja; mjenjanjem advokata i pravnih zastupnika (neki su ga tužili za klevetu); traženjem da mu se svi dokumenti prevedu na srpski, odnosno ćirilicu; vođenjem “rata” sa Registrarom suda oko bezbrojnih pitanja; rasprava o brojnim zahtjevima da bude pušten na slobodu; rekordan broj zahtjeva za izuzećem sudija: diskvalificiranje sudije Wolfganga Schomburga obrazložio je time da “Nijemci mrze Srbe i vjekovima ih ubijaju”, sutkinja Florence Mumba iz Zambije nije po njemu bila podobna jer je “vatrena katolkinja”, a iz istog razloga nije mu bio po volji ni sudija Carmel Agius, kojeg je proglasio “malteškom sutkinjom” (očito ne shvatajući da se radi o muškarcu), tražio je i izuzeće sudije Orie i Hopfela, a na njegovoj meti našli su se i sudije O-Gon Kwon i Kevin Parker, te Carla del Ponte, desetine istražitelja, tužitelja, ali i upravnik pritvorske jedinice…

I sve to uz podršku francuskog Antonettija, jednog od najkontroverznijih sudaca Haškog tribunala, koji je ne samo izlazio u susret velikom broju Šešeljevih zahtjeva, nego je i sam doprinijeo usporavanju postupka zahtjevima za smanjenje optužnice oko čega se izgubilo skoro dvije godine. Naime, nakon što se Šešelj predao 2003. godine, Tužiteljstvo je 2004. godine proširilo optužnicu protiv njega s novim dokazima za zločine tzv. šešeljavaca u širem području Sarajeva, zatim u Bijeljini, Mostaru i Nevesinju. Optužnica je potvrđena, a onda je sudsko vijeće na čelu s Antonettijem 31. augusta 2006. pozvalo Tužiteljstvo i sugeriralo im (na osnovu pravila 73bis (D) Pravilnika) načine kojima trebaju smanjiti obim modificirane izmjenjene optužnice za – barem jednu trećinu.

Tužiteljstvo ICTY je prvo odbilo poziv sudija, a onda je pod pritiscima 21. septembra 2006. podnijelo prijedlog po kome su odustajali od nekih tačaka optužnice (bilo je navedeno više mjesta u kojima su počinjeni zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Međutim, Vijeće je nezadovoljno predloženim (neznatnim smanjenjem optužnice) 8. novembra 2006. naložilo Tužiteljstvu da iz optužnice izbace tačke 2, 3, 5, 6 i 7. Treća izmjenjena (skraćena) optužnica podnesena je 7. decembra 2007.

Kada se u martu 2012. godine Šešelj, prilikom izvođenja završnih riječi, obratio Sudskom vijeću sljedećim riječima: “Ovaj sud je kompromitovan i on je svoje završio, samo što vi o tome niste obavješteni”, niko nije mogao ni pretpostaviti da je Šešelj djelimično bio u pravu, jer uslijedile su oslobađajuće presude Anti Gotovini, Momčilu Perišiću, Ramušu Haradinaju, Jovici Stanišiću. Uslijedila je presuda protiv Carlsa Tejlora na sudu za Siera Leone u kojoj je petoro sudija Žalbenog vijeća decidno naglasilo da su presude ICTY, posebno oslobađajuća presuda Perišiću, prst u oko međunarodnom pravu, te da su sudije ICTY zloupotrebili svoju poziciju i svoju obavezu da sude u skladu sa zakonom i međunarodnim pravnim običajima.

Uslijedila je sramotna konferencija u UN-u, koju je zloupotrebljavajući UN organizirao Vuk Jeremić iz Srbije, pismo intelektualaca UN-u iz regiona, žalbe žrtava. Uslijedili su i pravni i privatni sukobi između sudija, a uslijedilo je i pismo danskog sudije Frederika Harhofa koji je izrekao sumnje da se presude donose pod političkim uticajem, optužujući Theodora Merona, predsjednika Suda, za pravnu prohibiciju na ICTY. Brojni su međunarodni eksperti koji su u to vrijeme pisali oko ovog skandala koji je zatresao Haški tribunal i koji je itekako utjecao na prvostepenu presudu Vojislavu Šešelju.

Naime, na početku suđenja Vojislavu Šešelju Tužiteljstvo ICTY je tražilo izuzeće sudije Harhofa iz Vijeća koje je sudilo Šešelju uz obrazloženje da je on 1993. kao aktivista danskog Helsinškog odbora učestovao u uzimanju izjave od svjedoka Isaka Gašija u Brčkom. Tužiteljstvo je smatralo da je narušen princip nezavisnosti i objektivnosti, a Šešelj se suprotstvaio njihovom zahtjevu optužujući Tužiteljstvo da pokušava da dobije na vremenu jer nisu spremni za suđenje, uz obrazloženje (koje je uvažilo Vijeće) da Helsinški odbor nije pravosudni organ, nego nevladina organizacija.

Odlukom Antonettija Harhof je ostao u vijeću, ali je nakon pisma u kome se usudio da ukaže na politička mešetarenja u Sudu, Šešelj odmah zatražio njegovo izuzeće optužujući ga za pristrasnost koju je, navodno, iznio u pismu navodeći da je praksa ICTY da se donose presude po komandnoj odgovornosti. Zahtjev je Šešelj uputio predsjedniku Meronu koji ga je iskoristio da se obračuna sa sudijom koji je kritikovao njegov rad. Sudija Harhof je sklonjen iz Vijeća i pored brojnih žalbi, čak i pisma podrške dvoje sudija iz Vijeća, i završio je karijeru na ICTY. Imenovanjem novog sudije po okončanju postupka dodatno se izgubilo na vremenu. Šešelj je pušten na slobodu i iz Beograda je nastavio sa žestokim napadima na ICTY.

U svoj ovoj lakrdiji koja je pratila suđenje Šešelju potpuno se izgubio njegov smisao, a međunarodno pravo bilo potisnuto. Potpuno u drugom planu ostali su zločini za koje je odgovarao Šešelj, zločini koje su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini počinili šešeljevci uz podršku svog prvog čovjeka – Vojislava Šešelja. Sama prvostepena presuda, odnosno Antonettijevo obrazloženje – kojim bi se, kako s ironijom govore upućeni pojedinci, odgovornosti oslobodio i Hitler – bila je najskandaloznija presuda ICTY, jer po njoj, ne da zločini nisu počinjeni, nije bilo ni napada, samo oružani sukobi više strana usljed čega su civili odlazili a srpske snage im humano obezbjeđivali prevozna sredstva, I sl.

Teško se, s obzirom na sve što je pratilo suđenje Vojislavu Šešelju od početka, oteti dojmu da je odluka drugostepenog vijeća (kojim je, ironično, predsjedavao Meron) bila kompromis koji je Sud tražio kako bi opravdao sam sebe jer je Šešelj u pritvoru proveo 13 godina (zbog čega je najavljivao i tužbu i traženje odšetete), a bez potvrđivanja njegove odgovornosti pronašao najjednostaviji način (ne umanjujući značaj onoga za šta je presuđen) da ga proglasi krivim i osudi za onoliko koliko je već proveo u pritvoru. Tužno je da nakon svega što je uradio Haški tribunal ovakve presude, na kraju, ostavljaju gorak ukus u ustima kad se govori o pravu i pravdi.