Za mlade u Srbiji šamar nije nasilje

Svaki četvrti mladić i svaka deseta devojka veruju da jedan šamar nije nasilje. Patrijarhalno vaspitanje, pasivnost škola i neadekvatno izveštavanje medija doprinose visokom pragu tolerancije fizičkog nasilja

„Ko se bije, taj se voli” ‒ popularna je šala uz koju su mnogi mladi u Srbiji vaspitavani dok su bili deca. Zbog toga možda i ne treba da čude nalazi istraživanja Autonomnog ženskog centra (AŽC) koji pokazuju da današnji srednjoškolci imaju pogrešnu sliku o tome šta sve predstavlja partnersko nasilje.

Iako se većina mladih (81 odsto) protivi ideji da je ponekad opravdano da mladić udari partnerku, oni jedan šamar ne vide kao problem: za svakog četvrtog mladića jedan šamar nije nasilje, a ovakav stav ima i svaka deseta devojka u Srbiji.

„Nasilje je kod nas u društvu generalno normalizovana stvar, mi i dalje živimo u društvu gde roditelji vaspitavaju decu tako što koriste neke nasilne metode. U tom smislu nam je potpuno izokrenuta svest, mi ne možemo više da prepoznamo šta jeste nasilje, a šta nije”, objašnjava Sanja Pavlović, vršnjačka koordinatorka AŽC-a.

Istraživanje koje je urađeno tokom 2016. godine na uzorku od 415 mladih iz 20 škola širom Srbije, a u okviru kampanje „Mogu da neću. Ljubav nije nasilje“, pokazuje da su dečaci skloniji fizičkom nasilju prema svojim partnerkama, a da su devojke manje spremne da tolerišu nasilje, jer su upravo one u najvećem broju slučajeva žrtve fizičkih napada.

Razlozi zbog kojih svaki 10. mladić opravdava stav da ima situacija u kojima je opravdano udariti partnerku, i zbog kojih tek svaka 33. devojka se slaže sa tim, mogu se naći u načinu vaspitanja mladih koji nasilne obrasce ponašanja usvajaju, pre svega, od svojih roditelja. S obzirom na to da svaka druga žena u Srbiji preživljava neki oblik psihičkog nasilja, a svaka treća doživi fizičko nasilje od strane svog partnera, jasno je uz kakve modele ponašanja i devojčice i dečaci odrastaju.

Šamar se često racionalizuje izgovorom da se desio jednom i da se neće ponoviti. Devojčice na ovu vrstu nasilja zato gledaju kao na nešto što je sastavni deo partnerskog odnosa. Ako bi se devojčica požalila majci da ima nasilnog dečka, jedan od odgovora koji može čuti je i: „Trpi, tvoja baka je trpela, ja sam trpela, nije to ništa strašno…“

 „Glavni utisak je da itekako postoji nasilje u njihovim partnerskim odnosima i da mladi nisu nikakav izuzetak u odnosu na odrasle. Isti mehanizmi i isti nasilni obrasci se ponavljaju i kod njih”, ističe Sanja Pavlović.

Kao jednog od krivaca za postojanje visokog praga tolerancije na nasilje, aktivistkinje AŽC-a vide medije koji su svakodnevno puni brutalnosti i do najsitnijih detalja opisa nasilja koji utiču na percepciju žrtve kod mladih. Iako se danas češće izveštava o nasilju nad ženama u medijima i šalje poruka da ono nije prihvatljivo, senzacionalistički i tabloidni naslovi, kao i tekstovi puni predrasuda i stereotipa zapravo šalju pogrešnu sliku o tome kako nasilje može i treba da se sagleda.

„Ona nije žrtva nasilja ako nije u potpunosti u modricama, u potpunosti u suzama, unezverena… Znači, ako nemamo tipičan model žrtve, onda ona nije žrtva nasilja. Zato mladi ne razumeju šta jedan šamar u stvari predstavlja”, kaže Pavlović.

Jedan od zabrinjavajućih rezultata ovog istraživanja je i taj da svaka treća mlada osoba, bez obzira na pol, misli da je devojka koja nosi usku majicu i kratku suknju sama kriva ako je neko napadne.

U AŽC-u smatraju da ovaj nalaz ukazuje na suštinu patrijarhata, odnosno na to da su devojčice ne samo sklone da krive drugu devojčicu za nasilje koje joj se desi, nego da su sklone i da krive same sebe. Zbog toga se odgovornost retko prebacuje na onog ko je učinio nasilje, a fokus se stavlja na žrtvu koja je navodno na neki način to nasilje izazvala i samim tim je odgovorna što se ono desilo.

 „To je taj momenat koji pokazuje koliko su devojčice nesigurne u sebe, i koliko ih je socijalizacija naučila da se uvek preispituju, da nikada ne mogu biti dovoljno dobre jer šta god da urade one su na neki način izazvale to što ima se dešava”, kaže Pavlović.

Medijski naslovi kao što su „Krvava osveta ostavljenog muža”, „Nije mogao da preživi raskid” ili „Nije mogao da je gleda sa drugim”, zapravo prikazuju težnju nekih medija da opravdaju postupke nasilnika. Mnoge od ovih poruka stižu do mladih koji ovakav način razmišljanja posle prenose u svoje partnerske odnose.

Autonomni ženski centar u okviru ovog projekta organizuje radionice u srednjim školama širom Srbije i na svakoj od njih tri dana razgovaraju sa mladima, prvenstveno devojkama, o tome u kakvim se partnerskim odnosima nalaze, podstičući ih da razlikuju oblike nasilja i nauče kako da mu se suprotstave.

Jedan od uočenih problema je to što mladi svoje škole i profesore ne vide kao osobe ili mesto gde mogu da nađu zaštitu. Podaci istraživanja pokazuju da 89 odsto mladih smatra da škole i nastavno osoblje ne vode računa o njihovoj bezbednosti. Čak 93,7 odsto njih smatra to isto za policiju. Ako dožive partnersko nasilje, devojčice će se najčešće poveriti drugarici, ali neće umeti da pronađu izlaz iz te situacije.

„U jednom slučaju se desilo da se devojčica požalila svojoj razrednoj na uznemiravanje, koja joj je rekla: ‘Vi ćete sledeće godine da odete iz ove škole, a ja moram da ostanem ovde do penzije.’ Ako je to odgovor razredne koja za te devojčice predstavlja celu školu, kako da očekujemo da se obrate bilo kome drugom”, upozorava Pavlović.

Kako bi se smanjilo fizičko nasilje u partnerskim odnosima mladih, potrebno je da škole prilagode nastavni program i postanu mesto gde se mladi osećaju bezbedno, ali i da celo društvo (uključujući i medije) osnažuje devojčice da mogu da kažu neću i da ljubav nije nasilje. I naravno, da se devojčice i dečaci od malih nogu uče da popularna uzrečica „ko se bije, taj se voli“ nije istinita.