Istorija i nacionalizmi u Španiji danas

Uvodno bih voleo da razjasnimo određene pojmove, pre svega da bi se naglasile razlike između istorije, sećanja i istorijskog sećanja i zbog čega radije govorim o nacionalizmima nego o nacionalnim identitetima. Pojam „istorija“ koji je od Tukidida na ovamo doživeo veliko pomeranje značenja, može uzrokovati određenu konfuziju pošto značenje pojma istorije nije lišeno dvoznačnosti, budući da označava 'događaje koji su se odigrali u prošlosti' i 'pisanu priču o tim događajima'. Međutim, preovladava mišljenje da istorija, akademska disciplina koju praktikuju istoričari, u najmanju ruku podrazumeva  smislenu naraciju o događajima iz prošlosti potkrepljenu dokumentima, naraciju koja pokušava da ih objasni, razume, interpretira ili da im barem pronađe ili pripiše smisao ili značenje koje bi bilo važno za čitaoce ili za one kojima je namenjena ta naracija.

 

Iako često prikriven ili se podrazumeva, osnovni retorički cilj celokupne istorijske naracije se sastoji u tome da ličnost iz priče, individualna ili kolektivna ličnost, koju hroničar ili istoričar odabere za glavnog protagonistu svoje istorije – bilo da se radi o bogu, nekom kralju, državi, narodu, naciji, naprimer Španiji ili Nemačkoj – postaje u očima čitaoca subjekt faktičke istorije, postaje 'neko' sa definisanom suštinom i neupitnom egzistencijom o onome na koga se odnose događaji o kojima se priča, bilo kao o subjektu bilo kao o objektu.

Prvobitno i osnovno značenje pojma sećanje odnosi se na psihološku sposobnost individua, na sposobnost koju poseduju sva ljudska bića, nepismeni i pismeni, a ne samo oni koji se profesionalno bave izučavanjem i traženjem smisla prošlosti i pisanjem istorije. Ako se pravo uzme, subjekat te sposobnosti uvek je individua i jedino retorička upotreba ili zloupotreba organske analogije na koju su nas politička nauka i društvene nauke navikle od Platona naovamo daju prividni smisao manifestacijama nepogrešivog dirkemovskog korena kao što su kolektivne predstave ili kolektivne memorije, manifestacijama neophodnima za to da se da smisao pretpostavci o postojanju kolektivnog subjekta na način na koji to upravo čine istoričari koji pišu istoriju, dakle, narodi, nacije, civilizacije i kulture, kao što su naprimer, Španija i Nemačka.

Tačno je da u pisanju svojih istorija neki istoričari koji se bave skorijom prošlošću iz koje još uvek ima živih protagonista i svedoka svakako uzimaju u obzir, pored pisanih dokumenata, diskurzivne elaboracije a posteriori  – u vidu oralnih ili pisanih iskaza –  uspomena i sećanja nekih od svedoka, ali istini na volju, ne može se reći da saznanje i istorijski iskaz o prošlosti koju stvaraju i izlažu istoričari predstavljaju nečije uspomene ili sećanje ili da mogu biti legitimno označeni kao nečija istorijska memorija.

Istorija nije nužno sećanje ali nesumnjivo doprinosi da se stvori – putem pretvaranja u kanone nekih od njenih pripovesti i epizoda, putem njihovog pretvaranja u političke mitove i njihovu periodičnu ritualnu komemoraciju i spomeničku evokaciju – simboličko nasleđe nacionalnih država, političko nasleđe onoga što se danas obično naziva istorijska memorija, iako bi bilo tačnije da se naziva mnemotehnička istorija, pošto predstavlja političku tehniku manipulacije istorijom pretvorenom u mit sa ciljem da se izazove i ritualno upravlja mnemotehničkom evokacijom i imaginacijom građana, navodeći ih na simboličko građenje zamišljenih zajednica kao što su nacije.

Na taj način, istorijska memorija ili mnemotehnička istorija predstavljaju osnovni sastojak celokupne nacionalističke ideologije i njene sakralizacije i ritualne primene od strane raznih kulturnih, medijskih ili obrazovnih aparata države ili drugih društvenih institucija, kao što su političke partije ili nacionalistički pokreti, a glavni cilj je da izazove i učvrsti imaginativnu i emocionalnu identifikaciju individua sa ideologijom nacionalnog identiteta. 

Da vidimo na primeru koji se posebno odnosi na Nemačku važnost tih distinkcija. Onaj ko je čitao sećanja bilo kog preživelog iz koncentracionih logora odmah će uvideti beskrajnu distancu i apsolutnu raznolikost složenog, tragičnog i mučnog individualnog sećanja o holokaustu žrtava i negovu heterogenost u odnosu na ideologizovanu ritualnu
kon-memoraciju evropskih država tog događaja pretvorenog u osnovni mit njihove istorijske memorije. Ono što razlikuje individualno sećanje od istorijske memorije holokausta sastoji se u tome da je ova poslednja ćerka istorije, to jest, to je naracija ili interpretacija istoričara  tog događaja nužno viđenog i kategorizovanog u skladu s određenom ideologijom u funkciji određene politike.

Odmah se javljaju ideološke dileme bilo koje istorijske memorije  ili ritualne komemoracije  holokausta. Naprimer, one počinju sa kategorizacijom žrtava: šest miliona Jevreja ili šest miliona Evropljana jevrejskog porekla? Šest miliona Jevreja ili šest miliona Nemaca, Poljaka, Francuza, Italijana, Rusa, itd. jevrejskog porekla, od kojih su mnogi bili hrišćani, ateisti ili agnostici a neki među njima su bili jevjerske veroispovesti ili su se ideološki opredelili za cionizam? Za nekog nacistu, za antisemita, za cionistu i za jevrejskog rabina, odgovor je jasan ('šest miliona Jevreja') jer se svi oni slažu da se Jevrejinom rađa, da se status Jevreja prenosi biološki matrilinearno i da se ne može prestati biti Jevrejinom i kad se napusti judaizam i zameni nekom drugom ili nijednom religijom. Međutim, za onog ko nije nacista ni antisemita ni cionista niti praktikuje judaizam, ne postoji nikakav razlog da se smatraju Jevrejima milioni evropskih sugrađana – Nemaca, Poljaka, Francuza, Rusa, Italijana, itd. – koje su nacisti ubili zbog njihova potpunog ili delimičnog jevrejskog porekla.

Premda sve evropske države koje obeležavaju Dan holokausta ne vide nikakav problem da sve žrtve kategorizuju kao Jevreje a ne kao evropske sugrađane, to ipak ne znači da te komemoracije nisu prožete uznemirujućim ideološkim etniciziranim značenjem, što nužno nameće pitanje o tome da li njihova politička funkcija ima bilo kakve veze sa sećanjem žrtava i njihovom memorijom. Oni koji su čitali Sedmi milion novinara i istoričara Toma Segueva, primetiće okrutnu ironiju činjenice da je u svim tim manifestacijama istorijske memorije nacističkog holokausta jednoglasno prihvaćeno da je država Izrael legitimni predstavnik žrtava nacističkog užasa.

Istorija nije nikad memorija. Istorija je uvek ideologija i to posebno kad se zaodene naukom, i 'objektivnom' pričom o prošlosti. Nacionalne istorije ili istorije nacija, istorija Španije, Nemačke ili Izraela, uvek su srž i temelj nacionalističkih ideologija  koje rukovode političkom upotrebom istorijske memorije zasnovane na tim ideologijama: spomenici i komemoracije koje grade i promovišu nacionalne države ili nacionalističke partije i pokreti nikad nisu verno sećanje ili memorija prošlosti nego dirigovani ideološki podsticaj  imaginacije individua, navođenje na to da se individualnoj memoriji pretpostavi politički usmerena interpretacija sećanja, stava ili ličnog mišljenja.

Ponekad je ishod toga neodređen i paradoksalan. Naprimer, danas se u Španiji raspravlja o tome šta da se radi ili da se ništa ne radi sa onim spomenikom istorijske memorije  frankizma, sa Dolinom palih (Valle de los Caidos). Čak i u ovom slučaju nesumnjivo jasnog značenja ima onih koji se zalažu, i to bez vidljivog cinizma, da taj spomenik bude posvećen palima u španskom građanskom ratu na obe strane, a to izaziva zbunjenost među republikancima, poraženim levičarima kao i zatvorenicima koji su bili primorani da grade pomenuti spomenik.

Međutim, postoji u Madridu jedan spomenik koji, uprkos tome što je sagrađen sa namerom da služi kao simbol 'nacionalnog pomirenja' obe strane u građanskom ratu, prenosi neodređeno značenje tako da je verovatno njegov unutrašnji nesklad razlog zbog kojeg je pao u potpuni zaborav. Španski kralj je 22. novembra 1985. godine otkrio spomenik na madridskom Trgu odanosti (Plaza de la lealtad) spomenik svim palima u građanskom ratu bez obzira na stranu kojoj su pripadali a smešten je – kako bi se laganim metonimičkim izrazom pretvorio u patriotsku interpretaciju – tik pored monolita posvećenog žrtvama francuskih okupatorskih snaga iz 2. maja 1808. godine. Ipak, kada se čita natpis na spomeniku koji kaže 'U čast svih koji su dali život za Španiju', zna se da se to odnosi na sve one koji su na neki način položili svoj život da bi spasili Španiju od stranih osvajačkih trupa – kao što su učinili oni koji su Napoleonove osvajačke trupe  streljale 2. maja 1808 godine. A zna se da su jedni ubijali one druge u borbi – i to iz raznih pobuda – zbog dva viđenja Španije, za dve Španije koje osim imena nisu imale ničeg zajedničkog,  tako da to, bez obzira na dobre namere, povređuje zdrav razum i etiku palih na obe strane, jer im se oduzimaju njihove težnje i motivi da bi bili pretvoreni u zombije koji su prineli besmislenu žrtvu na oltar domovine Španije, zadovoljne što je 'pojela svoju decu' a za čiju zastavu se ne zna da li je frankistička ili republikanska, ustavna ili je to jedna nemoguća mešavina sve tri.

Ima nečeg grotesknog u satanizovanju građanskog rata i osveštenju i oslobađanju od krivice onih koji su ga izazvali kroz taj čin odavanje zajedničke počasti, jer među ljudima ne postoji psihološki mehanizam kojim se prihvata izjednačavanje žrtava sa dželatima, sem ukoliko ih se oboje ne vređa smatrajući ih ludim čime im se oduzima pravo da budu priznati i da im se ukaže počast ili da ih se ostavi vremenu u kojem više nećemo proklinjati šizofrenu i sadističku domovinu koja je stvorila takvo antagonističko ludilo. Pijetet prema onim mrtvim Špancima samo zato što su bili ludi mogao bi da se uspostavi samo ukoliko se odreknemo Španije, tako da bi spomenik svima palima u građanskom ratu bio pretvoren, suprotno provobitnoj nameri, u argument protiv nacije.

Sasvim je osnovano sumnjati da bilo koji modalitet 'istorijske memorije' kroz pomirenje dve strane u španskom građanskom ratu ne odslikava verno individualno sećanje ni pobednika ni pobeđenih i da je osuđen na to da tu memoriju izda i falsifikuje. Verovatno je to nužna cena direktnog uplitanja u individualnu memoriju i 'istorijsku memoriju' filtera ideologije, filtera istorije i njene političke upotrebe, a posebno uplitanja nacionalne istorije i nacionalističke ideologije.

Međutim, ako se radi o memoriji, ništa ne može primorati istoričare, univerzitete, izdavače i medije da još više učvrste takav nesklad između individualne memorije i 'istorijske memorije' – koju daleko više prihvataju  pobednici nego pobeđeni,  dakle frankisti a ne protivnici frankizma – s tim što su otežavajuće okolnosti na strani pobeđenih u građanskom ratu i memoriji protivnika frankizma: istoriografsko ćutanje o nekim epizodama i fenomenima (kao što su makiji ili razmere i intenzitet frankističke represije u ratu ili u dugom posleratnom periodu), selektivno posvećivanje pažnje drugim činjenicama koji više odgovaraju poželjnoj predstavi o Španiji (kao što je ekonomska i socijalna 'modernizacija' pod frankizmom), kao i ulepšano tumačenje monarhije i političkih snaga koje su imale glavnu ulogu u takozvanoj 'tranziciji ka demokratiji'.

Ništa nije nametalo obavezu ili potrebu za istoriografskim i medijskim zaboravom jednog dela Španaca, praćenog gluvoćom i nepažnje naspram njihove memorije i skoro hagiografske pažnje posvećene onom drugom delu Španaca. Ipak, to se desilo.

Ljudsko sećanje se odlikuje time što je mnogo više osetljivo na bol i poraz nego na zadovoljstvo i uspeh: dobri trenuci se zaboravljaju vrlo brzo, dok sećanje na pretrpljeni bol traje mnogo duže od sećanja na naneti bol. Zbog toga dželat zaboravlja i manipuliše svojom prošlošću mnogo lakše nego žrtva, zbog toga  su - nakon španskog građanskog rata i dugog perioda frankističke represije – pobeđeni i njihova deca, tlačitelji i privilegovani, zaboravili i manipulisali tegobnu i mračnu prošlost mnogo lakše nego pobeđeni i njihova deca, potlačeni i progonjeni, mučeni i zatvarani za vreme frankizma. Zbog toga su pobednici u ratu i njihovi politički naslednici, frankisti u dve ili tri generacije, doživljavali sa olakšanjem i normalnošću istoriografski zaborav 80- tih i 90- tih godina, sa tolikom normalnošću da su neki verovali i branili stav da je prošlost jednostavno bila takva; ali baš zbog toga su i bolne individualne memorije pobeđenih i antifrankista odolele tom zaboravu tako da je sećanje na prošlost stajalo na raspolaganje svakom istoričaru koji je to hteo da sluša.

Ono što se poslednjih godina dešava u Španiji nije obnavljanje sećanja, jer ima, nažalost, jako puno nas koji nikad nismo izgubili našu ranjenu, poniženu, bolnu memoriju. Radi se o tome da istoričari, izdavači i mediji posvećuju pažnju toj nikad izgubljenoj memoriji i da istraživanje, saznanje i priča o donedavno sasvim zaboravljenim epizodama, fenomenima, periodima i ljudima polako ulaze u istoriju.         

Dobar primer za to je ono što se desilo sa makijima, to jest sa oružanim otporom frankizmu u posleratnom periodu, a čiji su pripadnici bili tretirani kao 'begunci' jer je njihov glavni cilj bio da pobegnu u planine i tako prežive, bežeći pred frankističkim istrebljenjem crvenih. Neki od istoričara koji su započeli svoja istraživanja još pre nekoliko decenija a koji su tek nedavno mogli da objave svoje knjige pričali su da su ih neki ugledni istoričari i akademski autoriteti na univerzitetu odvraćali od te teme za doktorske teze, pričali su o brojnim 'oficijelnim' teškoćama s kojima su se suočavali tokom svog rada. Srećom, njihova upornost je napokon nagrađena povećanim interesovanjem medija i javnog mnjenja, što im je omogućilo da na vreme ubeleže u istoriju mnoge individualne memorije koje bi bez njihovog rada bile nepovratno izgubljene. A šta će da uradi takozvana istorijska memorija sa tom istorijom, to ćemo da vidimo.

Ono što se dešava poslednjih godina u Španiji nije promena memorije, nije sećanje na nešto što je zaboravljeno. To je promena u istoriji, u stavovima istoričara, političara i medija o činjenicama, ličnostima, epizodama i fenomenima prošlosti kojima tokom dugog perioda zvanog 'tranzicija ka demokratiji' nije bila posvećivana pažnja u javnosti. Radi se o promeni ideologije, promeni ideološkog stava kojim se posmatra, analizira, otkriva, prikriva, manipuliše ta prošlost, uključujući i nedavnu prošlost – period 'tranzicije' – koja je odlučila da ignoriše tu prošlost.

Po mom mišljenju, skorašnje i pojačano istoriografsko i medijsko interesovanje za frankistički period, za građanski rat i period republike – i upravo pronalazim vezu između pitanje istorije       
i nacionalizama danas u Španiji - jedino se može razumeti kroz pokušaj ideološkog obnavljanja španskog nacional-katolicizma koji su poslednje decenije započeli Asnar i vlada Narodne stranke(PP). A taj za sada nešto osujećen pokušaj jedino se može razumeti na osnovu vidnog prethodnog uspeha u mistifikaciji demokratske tranzicije, jer istoriografski i medijski zaborav frankizma, građanskog rata i republike između 1975. i kraja devedesetih godina (XX veka) nije ništa drugo nego druga strana legende o tranziciji.

Kada govorim o mitu ili legendi o tranziciji, ne mislim samo ni prevashodno (mada ni to ne isključujem) na 'pakt ćutanja' o nedavnoj prošlosti. Prevashodno mislim na istoriografski mit o navodnom političkom motivu tog 'pakta ćutanja': pomirenje Španaca i njihova zajednička volja da ne kopaju po ranama iz prošlosti kako bi time izbegli još veće zlo uvek pretećeg građanskog rata.

Legenda kaže da je umerenost i zrelost španskog naroda i političke klase bilo neprekidno traganje za konsenzusom, što je omogućilo primernu tranziciju koja je poštedela Španiju građanskog rata i hronične agonije poslednjih vekova. Izbeći po svaku cenu ponavljanje građanskog rata bila je, po pomenutoj legendi, opsesivna volja španskog naroda i političara iz perioda tranzicije.

Moguće je da su mnogi poverovali u taj mit, ali je izvesno da ni u jednom trenutku u poslednjoj trećini XX veka nije postojala ni najmanja opasnost od bilo kakvog oblika građanskog rata. Nasuprot tome, postojao je tokom jedne decenije stalni rizik vojnog udara – rizik koji se pokazao stvarnim 2. februara 1981. godine.  Po mom mišljenju, ono što je prešlo u legendu kao bojazan da se ne ponovi građanski rat bio je jednostavno strah da se ne ponovi 'pobuna' od 18. jula (1936.), panika od pučističke vojske koja je vrlo jasno utvrdila granice politički mogućeg: taj strah i te granice snažno su uslovili politički konsenzus u pogledu priznavanja monarhije koju je obnovio Franko i u pogledu ustava iz 1978. godine, a posebno njegove preambule.

To objašnjava da se u Španiji radilo o tranziciji ka demokratiji (u vidu parlamentarne demokratije obnovljene po drugi put) a ne, kao što se desilo posle II svetskog rata u drugim evropskim zemljama sa fašističkim režimom – o ustanovljenju demokratije kroz obnavljanje republikanskog legaliteta. Iako je demokratska legitimacija španske parlamentarne demokratije zaista besprekorna. Sa stanovišta istorije, ideološka potreba da se smesti kralj iznad konačno pomirene 'dve Španije' i politička potreba da se ne uvredi ili naljuti većinski frankistička vojska odlučna da vrši kontrolu i nadzor nad konsenzusom političara, dovela je do toga da se prećuti ili falsifikuje bilo koji fenomen ili istorijska ličnost koja je bila direktno ili indirektno povezana sa frankističkom pobunom i dugačkim nizom zločina diktature.

U viziji prošlosti lansiranoj kroz istorijsko nesećanje u periodu tranzicije, nad istovremenom predstavom o dve zaraćene strane u građanskom ratu uzdizala se dijahrona predstava o dva istorijska perioda suprotstavljenog znaka, republike i frankističke diktature, tako da je period koji je prethodio republici, građanskom ratu i frankizmu, period španske monarhije dat  kao večna nadistorijska predstava o pomirenju dve suprotstavljene strane u ratu a krivica za izbijanje rata – pri čemu su izuzeti monarhisti iz 'centra' – podjednako je podeljena između republikanaca i frankista, između levice i desnice, razvodnjavajući nesumnjivu odgovornost za vojnu pobunu koju je izazvala građanski rat a koju je španska desnica osudila tek posle trideset godina.

Takva predstava o prošlosti nametnuta smišljenim ćutanjem pretvorila se za vreme tranzicije, za vreme vlade Narodne stranke (PP) u jasnu ideologiju koju su branili istoričari a koja je bila široko rasprostranjena u medijima koji su masovno lansirali tezu o tome da je španski građanski rat počeo sa revolucijom u Asturiji iz 1934. godine i da je, dakle, revolucionarna levica, uključujući i PSOE (Španska socijalistička radnička partija) glavni uzročnik rata.

Istorijska revizija Španije u prvoj polovini XX veka, koju su beskrupolozno lansirali desničari, oslobađajući sebe odgovornosti za vojnu pobunu i ulepšavajući frankizam kao faktor modernizacije Španije, bila je tokom poslednje decenije samo jedan od ideoloških elemenata pokušaja Asnara da simbolički obnovi španski nacionalizam.

Proklamovana je volja Asnara da 'povrati Španiji mesto koje joj pripada' i da je učini 'jedinstvenom, velikom i slobodnom'; on nikad nije skrivao divljenje prema španskoj monarhiji katoličkih kraljeva i Asturije, što je za vreme vlade PP imalo raznovrsne simboličke manifestacije: počev od onih grotesknih, kao što je bilo venčanje njegove ćerke u Eskorijalu (panteonu španskih kraljeva) do nekih drugih manifestacija makijavelističkog tipa sumnjive moralnosti, poput sramne partijske zloupotrebe borbe protiv terorizma i pretvaranje žrtava ETA-e u mučenike jedinstva Španije i ustava da bi se tako proklamovao njihov sveti i nepromenljivi karakter.

Na političkom planu treba istaći da je jedan od elemenata takve ideološke obnove španskog nacionalizma bio pokušaj da se Katoličkoj crkvi vrati institucionalna moć i njena povlašćena uloga u vaspitavaju Španaca, a taj je pokušaj bio u skladu sa katoličkom kontrareformom koju je pokrenuo papa Jovan Pavle II zajedno sa Opus Dei, Hristovim legionarima i Neokatekumenskim putom (Camino Neocatecumenal). Dakle, bio je to pokušaj da se stari španski nacional-katolicizam prilagodi novom dobu.

Na terenu istoriografije, pored već pomenutog revizionizma saveremene španske istorije, treba istaći medijsku promociju brojnih apologetskih biografija monarha zaslužnih za staru imperijalnu veličinu Španije, revindikaciju Rekonkviste i dugotrajne borbe 'Španije protiv islama' kao prethodnice sadašnjeg Bušovog krstaškog rata protiv islamističkog terorizma a posebno, patriotski naglasak na drevnoj istoriji Španije i njeno drevno jedinstvo, što je jednog uglednog istoričara navelo da napiše ništa manje nego 'Biografiju Španije'  koja je dostigla svoj vrhunac kroz seriju Televizije Španije pod naslovom 'Memorija Španije' ; ona je počinjala ništa manje nego sa Velikim praskom.

Očigledno je da ova ideološka obnova španskog nacional-katolicizma u koju se uklapala pomenuta patriotska istoriografija, u velikoj meri i sada, kao što je bila u prošlosti, reakcija na rastući pritisak na centralnu državu od strane perifernih nacionalizama, posebno baskijskog i katalonskog. Novina u sadašnjim nacionalizmima u Španiji je, po mom sudu, dvostruka:

• Na prvom mestu, sa političkog stanovišta, došlo je do paradoksalne promene. Za vreme tranzicije, faktička moć koja je španskim nacionalistima dopuštala vojno tutorstvo države bila je praćena ideološkim nipodaštavanjem frankističkog nacional-katolicizma, dok je  istovremeno poštovanje prema baskijskom i katalonskom nacionalizmu, koji su svoju politički moć gradili polako i veoma teško, proizilazilo iz njihovog dugotrajnog otpora frankizmu. U ovom trenutku, politička moć baskijskog i katalonskog nacionalizma je veoma snažna tamo gde vladaju premda je vidno opadanje njihovog ideološkog ugleda, posebno baskijskog nacionalizma, ozbiljno narušenog simboličkom povezanošću sa terorizmom ETA-e, dok se španski nacionalizam oslobodio svih kompleksa i bezočno se učvrstio, iako više ne raspolaže pučističkom vojskom kao svojom izvršnom snagom, a takođe je društveni upliv katoličke crkve veoma umanjen.

• Na drugom mestu, sa istoriografskog i ideološkog stanovišta, baskijski a posebno katalonski nacionalizam a u nešto manjoj meri i galješki, decenijama su bili predmet veoma intenzivne i pomne teorijske analize i bespoštedne kritike njihovih mitova, tako da se u ovom trenutku može govoriti o visokom stepenu poznavanja njihove istorije, njihovih ideoloških varijanti, ciljeva i političkih strategija i zato možemo jasno proceniti u kom pravcu idu. Međutim, kritička analiza španskog nacionalizma je u povoju a dobar deo mitova na kom počiva opstaje i dalje u krugovima istoričara i društvenih naučnika i to bez ikakve osnove. Zbog toga nemamo neophodnu analitičku osnovu da odgovorimo na dva pitanja kojima ću završiti svoje izlaganje:

a. Da li je neizbežno da svaki pokušaj obnove španskog nacionalizma završi u skladu sa unapred ustanovljenom ideološkom matricom frankističkog nacional-katolicizma?

b. Kakvu političku budućnost ima nacional-katolicizam asnarovskog tipa bez pučističke vojske koja bi u krajnjoj instanci, bila spremna da odbrani narušeno jedinstvo Španije i sa veoma oslabljenom moći i uticajem katoličke crkve na svest Španaca?

Preduslov za to da bismo jednog dana mogli odgovoriti na ova pitanja je u tome da se nastavi i produbi nedavno ustanovljena ideološka klima u Španiji, a čija osnovna karakteristika nije obnova istorijske memorije nego stvaranje prostora slobode za istorijska istraživanja i političku analizu bez ideoloških tabua ili vojnog tutorstva.

sa španskog prevela Staša Zajović