Akteri bez društva

Čitaocima i čitateljkama će trebati dosta vremena da dopru do «Aktera bez društva» - da oni koji su Srđanu Dvorniku dali naslov za studiju zaista eksplicitno i postanu predmet istraživanja. Samoj studiji prethodi duboka i veoma ubedljiva analiza društvene i političke situacije kao zaostavštine socijalizma koja je postala polazište svih napora za uspostavljanje demokratije.
A deo studije koji je potom veoma iscrpno posvećen tim «Akterima» počinje naslovom koji govori o „buđenju civilnog društva u poznom komunizmu i njegovom nestajanju u postkomunizmu.“
Srđan Dvornik nam svojom studijom pruža analizu koja neskriveno pokazuje neravnotežu između želja i stvarnosti demokratskih promena u postjugoslovenskim društvima: jedno je bilo održati ideju građanske slobode u zatvorenom disidentskom miljeu i u doba u kome ona nije mogla da se izgovori kao javni  politički zahtev. Potpuno drugačija stvar bila je – po okončanju nekadašnjih represija – iz te ideje definisati konkretan proces transformacije, ciljeve i načine njenog ostvarenja.
Postojao je zahtev da se za nekoliko godina posredstvom transformacije nadoknadi proces koji je u zapadnoevropskim društvima trajao čitavu epohu moderne: mnogo malih i nekoliko velikih revolucija, puno prevrata i brojna iskustva poraza. Nasuprot tome nalazila se stvarnost – stari sistem je za sobom ostavio društvo iz kojeg su nestali svi potencijalni nosioci procesa transformacije. Čak i ako su takvi pojedinačni «Akteri» postojali, nedostajale su im strukturne pretpostavke ne bi li svoja znanja, zamisli i interese artikulisali u dinamičan proces političkog razvoja. 
Ova studija jasno pokazuje da je novoj demokratiji doista nedostajalo društveno jezgro, te u kojoj je meri ona morala ostati kao formalna struktura plebiscita, i kako se isti taj plebiscit brzo potčinio principu «narodnosti», budući da u javnom prostoru nije bilo nikakvih konkurentskih i razvijenih političkih interesa. Stoga se «narodnost» – lajtmotiv postjugoslovenskih društava – orijentisala prema društvu koje je bilo definisano kao „etnos“ a ne kao „demos“. Jer „demos“ je upravo to „građansko društvo“ („civic society“ koje Dvornik jasno razlikuje od „civil society“ – civilnog društva) u kome su se već formirali različiti interesi i njihovi politički nosioci i gde su procesi i oblici političkog promišljanja tih divergentnih interesa barem u načelu definisani.
Raspad Jugoslavije i razvoj demokratija koje su potom usledile, Srđan Dvornik svojom studijom stavlja u epicentar sveevropskog procesa moderne. To što je Zapad taj proces smatrao gotovo okončanim, mnogo govori o njegovom nerazumevanju ovdašnjih procesa. To što se o transformaciji često razmišljalo samo kao o prilagođavanju (što se često čini i do danas), dobrim delom objašnjava kako ona ne uživa podršku širokih društvenih slojeva. 

Product details
Date of Publication
2009
Number of Pages
264
Licence
All rights reserved
Language of publication
Hrvatski
Sadržaj

AKTERI BEZ DRUŠTVA  1

1. dio: postkomunističke "revolucije": stvaranje vlastite osnove  4

2. dio: nove zajednice  33

3. dio: civilno društvo i samopostavljeni akteri  53

 

Files
akteri_bez_drustva_kb_-_prelomljeno.pdf