Srbija je Ratka Mladića, osuđenog u Hagu na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina, formalno ispratila bez državne sahrane. Ipak, država je organizovala transport njegovog tela, vojska je učestvovala u ceremoniji, opelo je služio poglavar Srpske pravoslavne crkve, a stranačke strukture organizovale su „spontane” dočeke duž puta. Sahrana je tako postala politička manifestacija koja pokazuje ne samo dokle je vlast spremna da pomera granice, već i koliko je društvo pripremljeno da takvo ponašanje prihvati.
Pogreb Ratka Mladića, glavnokomandujućeg srpskih snaga tokom rata u BiH, koji je organizovala država, opravdano je privukao pažnju javnosti u Srbiji, ali i u međunarodnim okvirima. Reč je, naime, o vojnom komandantu koji je u trenutku smrti izdržavao kaznu doživotnog zatvora, na koju ga je 2017. godine osudio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, zbog ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, kao i zbog genocida u Srebrenici. Sahrana se našla u središtu pažnje javnosti zbog svoje masovnosti i de facto državnog karaktera, koji je u svom punom zvaničnom obliku izostao samo u nekolikim detaljima. Neposredna umešanost države Srbije u događaj vidljiva je prvenstveno u aktivnom učešću vojske u komemorativnim dešavanjima i sahrani. Jedva prikrivena državna počast pokojniku ogleda se u prisustvu većeg broja ministara – kao privatnih lica – a u duhu „simfonije” oltara i vrha države, opelo je služio lično poglavar Srpske pravoslavne crkve. Stranka na vlasti, koja je već odavno uzurpirala državu i njene mehanizme, organizovala je svoje falange da po nadvožnjacima i duž puta “spontano” dočekuju vozilo kojim je telo Ratka Mladića prevoženo sa beogradskog aerodroma, na koji je iz Holandije transportovano avionom Vlade Republike Srbije, u pratnji ministra pravde.
U ovom osvrtu na događaj najpre ću ukazati na neke presedane, koji svedoče da ovakvo ponašanje vlade i dela javnosti Srbije nije unikum u evropskim okvirima, iako pokazuje izvesne neugodne specifičnosti. Zatim ću razmotriti šire okolnosti koje su ovakav događaj, bez snažnijeg javnog otpora, učinile mogućim. Na kraju, posvetiću pažnju specifičnostima trenutnog političkog konteksta koji je bio katalizator nedostojnog spektakla kojem smo svedočili.
Presedani
Obim učešća države Srbije i njenih institucija u sahrani ličnosti osuđene za krivična dela iz domena međunarodnog krivičnog i humanitarnog prava, činodejstvovanje najvišeg crkvenog poglavara, kao i prisustvo više hiljada građana (procena Arhiva javnih skupova, organizacije koja prati javna okupljanja, kreće se oko cifre od 16.000 prisutnih) zaista predstavlja događaj bez sadržinski bitno sličnog presedana u novijoj istoriji. Istini za volju, uporedivih situacija je bilo, ali njihova “kontroverznost” zaostaje za događajem koji je tema ovog napisa. Bez namere da insinuiram istovetnost u pogledu ideoloških profila, razmera zločina ili nekakvih drugih paralela (što je u istorijskom prikazu uvek skopčano sa rizikom anahronizma ili relativizacije), jedna dimenzija je nedvosmisleno uporediva u različitim kontekstima: odnos države i javnosti prema licima osuđenim za zločine, u trenutku njihove smrti.
Kao što je dobro poznato, visoki nacistički vojni i civilni zvaničnici, koji su osuđeni na pogubljenje od suda u Nirnbergu, uglavnom su ostali bez znanog grobnog mesta. Sa druge strane, pojedinci koji su izdržavali vremenske kazne, odsluživši dosuđene godine tamnovanja, posle smrti bili su najčešće sahranjivani u krugu porodice, uz skromne pogrebne obrede. Ipak, svojevrsni izuzetak, koji se donekle približava sahrani Ratka Mladića, jeste pogreb Hitlerovog naslednika na čelu Trećeg rajha, admirala Karla Denica. Međutim, paralela postoji prvenstveno u domenu događaja kao javne (ne državne) manifestacije i prisustva više hiljada građana i Denicovih saboraca – veterana Vermahta – dok je u pomenutom slučaju sasvim izostala bilo kakva involviranost nemačke države. Štaviše, tadašnje vlasti u Nemačkoj eksplicitno su naložile da Denicu budu uskraćene sve vojne počasti – koje bi oficiru njegovog ranga inače sledovale – a nijedno aktivno vojno lice nije se na pogrebu smelo pojaviti u uniformi (što su neki oficiri prenebregli). Uglavnom, sam pogreb Karla Denica, osuđenog po završetku rata, bio je srazmerno masovan događaj, uz odgovarajući crkveni ritual, počasnu stražu koju su držali veterani – nosioci visokih vojnih odlikovanja, protekavši u znaku neformalno ukazanog visokog poštovanja upokojenom najvišem nacističkom zvaničniku. Ipak, u Nemačkoj je nešto ranije, 1973. godine, uz vojne počasti sahranjen jedan od feldmaršala Trećeg rajha, Erih fon Manštajn, koji je 1949. godine bio osuđen na višegodišnju kaznu zatvora. Postojala je očigledna razlika u tretmanu dvojice osuđenih oficira Vermahta: iako su obojica bili visoko rangirani, Denicova pripadnost najužem krugu Hitlerovih saradnika i rukovodstva Trećeg rajha bila je ipak nepremostiva prepreka odavanju zvaničnih post mortem počasti.
Recentniji primer je pogreb hrvatskog generala Slobodana Praljka, osuđenog u Hagu. Telo generala Praljka prevezeno je u Zagreb pod posebnim merama i u najvećoj diskreciji. Privatni ispraćaj na Mirogoju obavljen je u krugu porodice i najbližih prijatelja, po želji samog Praljka. Međutim, glavni javni čin odavanja počasti organizovao je Hrvatski generalski zbor (udruženje penzionisanih generala) u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu. Komemoraciji je prisustvovalo oko 2.000 ljudi, među kojima su bili, ne u kapacitetu zvaničnih predstavnika države, tada aktuelni potpredsednik Vlade i ministar odbrane, ministar hrvatskih branitelja i potpredsednik Hrvatskog sabora, kao i brojni drugi poslanici, bivši visoki politički funkcioneri i generali, uključujući više istaknutih predstavnika hrvatskog vojnog i veteransko-političkog establišmenta. Istoga dana visoki crkveni dostojanstvenik (biskup) održao je i misu zadušnicu, kojoj su prisustvovali brojni generali, ratni veterani i druge javne ličnosti hrvatske politike. Aktivna vojska nije bila uključena u događaj, pa ni učešće hora sastavljenog od aktivnih pripadnika vojske nije bilo odobreno, upravo kako se aktivna vojska ne bi dovodila u vezu sa osuđenikom.
Bilo je u prošlosti još uporedivih primera, naročito ako bi se u obzir uzele ličnosti koje su ostale neosuđene za zločine koji im se nedvosmisleno mogu pripisati. Okolnosti su uglavnom bile slične: protekom vremena slabio je retributivni karakter odnosa prema takvoj ličnosti, pa se osuda i kazna obično nisu protezale post mortem (u vidu tajnog ukopa ili rasipanja pepela na nepoznatom mestu). Izuzetak u tom pogledu je Rudolf Hes, čiji su posmrtni ostaci prvo sahranjeni na poznatoj lokaciji, pa naknadno relocirani kako mesto ukopa ne bi bilo mesto okupljanja neonacista.
Kada je reč o Srbiji, presedan je načinjen već sahranom generala Nebojše Pavkovića u Aleji zaslužnih građana, koja je imala nešto zvaničniji karakter u odnosu na Mladićev pogreb, uz najviše vojne počasti i zvanično prisustvo državnih funkcionera, uključujući i izaslanicu predsednika Republike. Sahranama Nebojše Pavkovića i Ratka Mladića – s obzirom na način na koji su ti događaji organizovani – vlast i javnost Srbije koja je u tim događajima učestvovala otišli su najdalje od svih dosadašnjih uporedivih primera u pogledu involviranosti države, masovnosti i, naročito, publiciteta koji je dat tim događajima.
Širi kontekst
Glavna politička i društvena pretpostavka za duboku involviranost države u organizovanje pogreba osuđenih vojnih komandanata iz ratova vođenih na prostoru nekadašnje Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka jeste uporno podsticano i široko rasprostranjeno uverenje u Srbiji da su u tim ratovima najveće žrtve bili Srbi, odnosno da su sve osude pripadnika srpske strane u tim ratovima antisrpska fabrikacija ili tendenciozno preterivanje. To je poruka koju kontinuirano komuniciraju svi izvori javnog autoriteta: državni funkcioneri, najveći deo intelektualne javnosti, Srpska pravoslavna crkva. Drugačiji glasovi nisu samo nadglasani, već su svi oni koji se usuđuju da se izjasne o tim pitanjima suprotno od privilegovanog mišljenja javno diskreditovani, optuživani za antisrpsko delovanje, izloženi agresivnoj propagandi i verbalnom nasilju, koje povremeno prerasta i u fizičko nasilje, dok je jednom novinaru upućena pretnja smrću.
U takvom ambijentu nije samo uzaludna, već je i nemoguća bilo kakva smislena debata koja bi dovodila u pitanje “svete istine” o neobjektivnosti, političkoj pristrasnosti, antisrpskoj orijentaciji i instrumentalizaciji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, ali i Međunarodnog suda pravde u Hagu. Obe sudske institucije su, naime, utvrdile da je zločin u Srebrenici imao karakter genocida, što se u Srbiji odlučno odbacuje od najvećeg dela javnosti koja o tome zauzima neki stav. Štaviše, čak je i krivično delo negiranja genocida vrlo pažljivo i sa namerom formulisano u krivičnom zakonodavstvu Republike Srbije tako da isključuje mogućnost kažnjavanja negiranja genocida u Srebrenici. Koncept „suočavanja sa prošlošću”, koji je promovisan gotovo isključivo u okviru aktivnosti organizacija civilnog društva, u Srbiji je dao veoma ograničene rezultate, svedene na pojedinačne uvide i gotovo individualizovani osećaj pijeteta prema žrtvama, koji nema nikakvu javnu artikulaciju.
Kao ilustracija ove atmosfere naročito se može navesti upravo odnos prema genocidu u Srebrenici. Čak i kada se „priznaje” da je u pitanju zločin, neuporedivo više osude usmerava se ka onima koji taj zločin karakterišu kao genocid, nego prema onima koji su zločin izvršili ili koji ga negiraju, čak slaveći odgovorne za njegovo izvršenje. Nesrazmerno su teže i brojnije diskvalifikacije pojedinaca i organizacija koje dosledno zastupaju poštovanje presuda koje je izrekao sud u Hagu nego što su oštre i dosledne kritike usmerene ka izvršiocima zločina, pa ma kakva konkretna kvalifikacija bila. A naročito se nameće pitanje: zbog čega je kvalifikacija „zločin protiv čovečnosti” (što bi bila alternativna kvalifikacija zločina u Srebrenici) toliko „privlačnija” negatorima genocida? Šta bi se promenilo u njihovom odnosu prema tom zločinu da je kvalifikacija drugačija? Pitanja su, nažalost, retorička…
U Srbiji se već decenijama kao glavni “argument” da zločin u Srebrenici nije genocidnog karaktera iznosi to što bošnjačke žene i deca nisu pobijeni, odnosno okolnost da etnička grupa srebreničkih Bošnjaka nije uništena u celini. Argument je besmislen već i zbog toga što Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida predviđa da se genocid može izvršiti i protiv dela zaštićene grupe, u vezi sa čime postoje vrlo detaljno elaborirana obrazloženja suda. Ponekad se navodi da je zločin u Srebrenici čin odmazde zbog ubijanja srpskog stanovništva, što je ponovo argument bez ikakvog pravnog značaja: genocid je moguće izvršiti čak i kao čin odbrane, a o odmazdi ne treba ni trošiti reči. Uopšte, pravna argumentacija je javnosti veoma malo poznata, dok se uglavnom manipuliše istorijskim i nacionalno-emotivnim sadržajima. Pretpostavka tog pristupa je, naravno, potpuna javna diskreditacija relevantnih međunarodnih sudova, zbog čega pravna argumentacija, u takvim okolnostima, nije ni od značaja.
U takvim okolnostima, uz izuzetak Srebrenice, odnos prema zločinima za koje su odgovorne srpske snage i njihovi zapovednici primarno karakteriše gotovo potpuni muk javnosti u Srbiji, a presude domaćih sudova za zločine verovatno su najmanje komuniciran sadržaj proistekao iz rada nekog državnog organa. Saradnja sa sudom u Hagu implicitno se razumeva kao nametnuta obaveza, svojevrsna međunarodna ucena, na koju je Srbija pristala jer nije imala drugog izbora. Tako je i nastala atmosfera u kojoj je svaki pripadnik oružanih snaga suprotne strane implicitno zločinac, a svaki pripadnik srpskih snaga ili nedužan ili raznim sticajima okolnosti bezmalo primoran da izvrši zločin. Uobičajena mantra podrazumeva „objektivno” priznanje da je „bilo zločina i na našoj strani”, ali saznanje o njima ili nedvosmislen etički otklon, osim oveštalog i neuverljivog „osuđivanja svih zločina” gotovo sasvim izostaju. Kako se tačno društvo u Srbiji sa tim „našim zločinima” suočava? U odnosu na šta se tačno uspostavlja etički otklon, kada su i zločini i njihovi izvršioci u najboljem slučaju javnosti nepoznati, dok se za one poznate iznalaze najrazličitija opravdanja? Kakav stvarni efekat ima apstraktno osuđivanje „svih zločina”, bez ikakve konkretizacije koja bi stavu dala smisao, probudila saosećanje sa žrtvom i jasno se odredila o samom delu i njegovim izvršiocima?
U temelju ovakvog odnosa prema ratovima i u njima izvršenim zločinima nalazi se sadržaj čija je duboka ukorenjenost u obrnutoj srazmeri sa njegovom etičkom i intelektualnom plitkošću. Reč je o bezuslovnom privilegovanju nacionalno-identitetskih opredeljenja, koja su stavljena iznad svakog univerzalnog etičkog principa. Nacionalno u vrednosnom i etičkom smislu ne samo da prethodi svakom drugom sadržaju, već postaje i jedina priznata vrednost, utoliko više ukoliko je raskorak sa drugim sadržajima veći. Razume se, malo je onih koji će to otvoreno priznati, a ogromna je većina onih koji tu žalosnu proporciju žive, u blaženom uverenju o moralnoj i etičkoj superiornosti sopstvene grupe. Ta neupitna spoznaja nije ni najmanje relativizovana, već je, naprotiv, upravo učvršćena apstraktnom frazom: „bilo je zločina i na našoj strani”. Ta „velikodušna” fraza služi isključivo jednoj svrsi: da prethodno uverenje o sopstvenoj moralnoj superiornosti liši elementa neverovatnosti, zaumne neuverljivosti i gotovo psihopatske odvojenosti od realnog, što njegova apsolutizacija neminovno podrazumeva, čak i iz perspektive najnepristrasnijeg pojedinca. Ali, u stvarnosti, kognitivni mehanizam te konstrukcije funkcioniše upravo bez ikakve konkretizacije rečenog priznanja.
Sve izrečeno ne odnosi se nužno na većinu pripadnika društva. Štaviše, malo je verovatno da u takvoj konstrukciji stvarnosti iskreno participira većina. U tom pogledu model konformizma, kombinovan sa svesno izabranom ili nesvesno usvojenom nezainteresovanošću, daleko je uverljivije objašnjenje. Problem za društvo, međutim, predstavljaju oni trenuci kada okolnosti nametnu opredeljivanje. Tada privilegovanoj paradigmi nema ko da se efikasno suprotstavi.
Specifični kontekst
Aktuelne vladajuće strukture u Srbiji nisu samo korisnik opisanog stanja: one su jedan od njegovih aktivnih kreatora. Medijska mašinerija vladajuće klike kontinuirano, uporno, svakodnevno i celodnevno reprodukuje sadržaje koji osnažuju etnocentrične i nacional-dušebrižničke stavove o svakom društveno relevantnom pitanju. Time vladajuća struktura postiže dva cilja: potpunu marginalizaciju suprotnih opredeljenja i potiskivanje onih aktera koji pretenduju da autentičnije zastupaju iste principe. Vlast i njena nacionalistička alternativa su u tom pogledu, strukturno, na identičnom zadatku i dele iste stavove. Specifični aktuelni kontekst, u kojem treba posmatrati sahranu Ratka Mladića, umnogome je određen njihovim konkretnim odnosom.
Sahranu Ratka Mladića treba, dakle, posmatrati u svetlu predstavljenog konteksta, pri čemu su aktuelne političke okolnosti u Srbiji bile katalizator koji je dodatno naglasio jasno prepoznatljive tendencije. Naime, vladajuća politička organizacija suočava se sa nikada jačim izazovom koji je pred nju postavila politička grupacija koja se zasniva na catch-all principu i koja je uspela da pridobije veliki broj desno opredeljenih birača. Tu kategoriju biračkog tela aktuelni režim uspevao je do sada da raspodeli između više očigledno „satelitskih” političkih grupacija, koje su izigravale opoziciju. U novoj raspodeli snaga, režim je ostao bez takvog „keca u rukavu”, pa je važan aspekt kampanje bilo osnaživanje sopstvene pozicije kao radikalno desne. U tom pogledu, smrt Ratka Mladića režimu je bila više nego dobrodošla prilika da zadobije određenu političku prednost u velikom delu desno opredeljenog biračkog tela. Na taj način režim je doslovno iskoristio Mladićevu hašku smrt i organizovao morbidnu političku manifestaciju, koju su prenosili režimski mediji, uz prigodne suze dežurnih analitičara i salve pohvala predsedniku i njegovoj stranci zbog doslednog stajanja uz „srpskog heroja”. Niti jednom rečju u medijima nije komentarisano odsustvo predsednika Srbije sa ovog političkog pogreba, što je očigledno bila granica preko koje, zbog međunarodnih obzira, predsednik Srbije nije smeo da pređe, uprkos busanju u grudi da se nikoga i ničega u tim odnosima ne plaši. Zvanično objašnjenje koje je pružio sam Vučić bilo je da pogrebu neće prisustvovati zbog sastanka sa predsednikom Uzbekistana.
Dočeci vozila koje je prevozilo mrtvo Mladićevo telo, organizovani na nadvožnjacima i duž trase od beogradskog aerodroma do odredišta, ukazuju na koordinaciju državnih organa i stranačkih falangi. Kako bi, inače, te grupe uopšte mogle znati za vreme, način i trasu pomenutog transporta? Sastavljene od dobro poznatih fizionomija kakve se viđaju na svim skupovima vladajuće stranke ili u provokatorskim odredima koji napadaju antirežimske demonstrante, ove grupe su paljenjem baklji, isticanjem transparenata i ukupnom ikonografijom slale jasnu poruku društvu da su one u sadejstvu sa režimom, koji tako veličanstveno dočekuje „heroja”. I na samoj sahrani dominirale su iste slike, multiplikovane učešćem gotovo isključivo muške populacije, što takođe ukazuje na svojevrsnu orkestraciju: ma koliko sahrana jednog vojnog komandanta bila „muški događaj”, tako minorno prisustvo žena koje bi osećale potrebu da odaju poštu pokojniku takođe deluje „neprirodno”. Zar žene ne mogu biti poštovaoci takve “nacionalne figure”? Ponešto neuobičajena na frontu, pojava žena svakako nije podjednako neočekivana u odavanju poslednje počasti ličnosti koju poštuju, čak i kada je u pitanju general.
Konačno, Mladićeva sahrana bila je aktuelnom režimu upotrebljiva i kao prilika za upućivanje poruke ka spoljnom činiocu. Radi se, naime, o tome da je režim jasno stavio do znanja da lako može zaigrati isključivo na kartu nacionalističke frustracije. Svestan da takvo opredeljenje predstavlja izazov za Evropu – bez obzira na odnos snaga – režim je svesno stavio na probu zapadno balansiranje između neprihvatljivosti događaja kakav je predstavljala Mladićeva sahrana i zainteresovanosti za integraciju Srbije u zapadni politički, ekonomski i bezbednosni kontekst. Dobro procenjujući da ta zainteresovanost postoji, režim kontinuirano pomera granice sopstvenog ponašanja u samoj Srbiji, iskušavajući šta su sve zapadni činioci spremni da prihvate ili tolerišu.
Ukratko, dakle, Mladićeva sahrana je bila, za sada, krajnji domet raskoraka režima sa zapadnim činiocima čija je svrha primarno unutrašnjopolitička, ali je istovremeno u tradiciji pomenutog pomeranja granica u odnosima sa Zapadom. Takva politikantska kalkulacija predstavlja marodersko ponašanje i upotrebu mrtvog tela, nedostojno čak i kada je u pitanju sahrana ličnosti osuđene za zločine za koje je osuđen Ratko Mladić.
Zaključak
Čak i kada na predočeni način razumemo neposrednu motivaciju režima za organizovanje ovakve manifestacije, ostaje kao svojevrsni meta-problem stanje u društvu u kojem se na opisani način mogu sticati “politički poeni” ili se, bar, ne mogu izgubiti. Iako svako društvo u kojem je nacionalno-identitetska paradigma privilegovana (a uglavnom jeste privilegovana) povremeno „iskače” iz univerzalno-etičkih normi i prioritizuje partikularno (nacionalno) nad univerzalnim (humanističkim), u slučaju Srbije ta disproporcija je naglašena i nalazi se u stalnoj dinamičkoj ravnoteži, odnosno nacionalno-identitetsko se vrlo dramatično sukobljava sa univerzalno-humanističkim, na štetu ovog drugog. Predočeni istorijski presedani pokazuju da je, u razmerama koje nigde drugde nisu zabeležene u novijoj istoriji, država stavila svoje resurse i svoj kredibilitet iza osuđenika za najteže zločine. Ono što pobuđuje zabrinutost jeste sveopšta „prepariranost” društva za takve postupke, uz istovremeno upadljivo (iako prećutno) priznanje da su jedina prepreka koja stoji na putu potpunog i zvaničnog slavljenja zločinaca u uobičajenim formama komemorativnih praksi i javnog priznanja (davanje imena ulicama i drugim objektima u javnom prostoru, podizanje spomenika, uvođenje u vaspitno-obrazovne kurikulume i sl.) spoljnopolitičke konsideracije.