Dvadeset godina nakon referenduma o nezavisnosti Crne Gore, odnos dominantne političke i intelektualne elite u Srbiji prema crnogorskoj državnosti ostao je duboko opterećen frustracijom, paternalizmom i neprihvatanjem političke realnosti. Značajan deo političke, medijske i intelektualne elite u Srbiji nije prihvatio crnogorsku državnu nezavisnost kao legitimnu i konačnu činjenicu. Iako je Crna Gora međunarodno priznata država, članica NATO-a i pred vratima Evropske unije, u prevlađujućem nacionalističkom diskursu Srbije ona se i dalje posmatra kao „otuđeni deo srpskog prostora“.
Dvadeset godina nakon referenduma o nezavisnosti Crne Gore, odnos dominantne političke i intelektualne elite u Srbiji prema crnogorskoj državnosti ostao je duboko opterećen frustracijom, paternalizmom i neprihvatanjem političke realnosti. Značajan deo političke, medijske i intelektualne elite u Srbiji nije prihvatio crnogorsku državnu nezavisnost kao legitimnu i konačnu činjenicu. Iako je Crna Gora međunarodno priznata država, članica NATO-a i pred vratima Evropske unije, u prevlađujućem nacionalističkom diskursu Srbije ona se i dalje posmatra kao „otuđeni deo srpskog prostora“, a ne samostalna politička zajednica sa vlastitim identitetom, interesima i pravom na suvereno odlučivanje. Zbog toga ovogodišnji jubilej nije u Srbiji dočekan kao prilika za racionalno preispitivanje odnosa dve države, već kao povod za obnovu starih resentimana, političkih pritisaka i otvorenog osporavanja crnogorske samostalnosti. Najnoviji nastupi Aleksandra Vučića povodom jubileja pokazali su da se zvanični Beograd i dalje ne miri sa činjenicom da Crna Gora postoji izvan političkog, identitetskog i simboličkog okvira „srpskog sveta“. Vučićevo odbijanje da prisustvuje obeležavanju dve decenije crnogorske nezavisnosti, uz izjave da je „razapet na krst“ i da su „Srbi voleli Crnu Goru više nego ona njih“, nije tek manifestacija pasivne agresije autokratskog predsednika Srbije, već deo dugotrajne političke strategije u kojoj se Crna Gora tretira kao prostor nedovršenog srpskog nacionalnog pitanja.
Vučićeva politika i doktrina ograničenog suvereniteta
Naročito je indikativno to što se Vučić nije obraćao institucijama Crne Gore, već direktno „građanima Crne Gore“. Time je još jednom demonstrirao političku matricu koja se može definisati kao doktrina ograničenog suvereniteta susednih država Srbije. Ova teza polazi od činjenice da Srbija formalno priznaje susedne države, ali im faktički osporava puno pravo na samostalno odlučivanje ukoliko njihove odluke nisu u skladu sa interesima srpskog nacionalizma i politike režima u Beogradu. Srbija pod Vučićem region posmatra kroz hijerarhijski model odnosa u kojem Vučić polaže pravo na političko, kulturno i identitetsko tutorstvo nad susednim državama u kojima živi deo stanovništva koji se izjašnjavaju kao Srbi. Zbog toga se svaka samostalna odluka Crne Gore – od priznanja Kosova, preko ulaska u NATO, do ideja o posebnom crnogorskom identitetu – doživljava kao „antisrpski čin“, a ne kao legitimna odluka jedne suverene države.
U takvoj paradigmi, susedne države mogu biti prihvaćene samo ukoliko ostanu unutar političke i simboličke sfere uticaja Srbije. Upravo zbog toga crnogorska nezavisnost za nacionalistički deo Srbije predstavlja traumatično pitanje. Ona nije doživljena samo kao gubitak zajedničke države, već kao politički poraz ideje da su Crnogorci tek „regionalna grana srpskog naroda“. U dominirajućem srpskom nacionalističkom narativu, Crna Gora nije priznata kao posebna istorijska i politička zajednica, već kao prostor na kojem je navodno izvršeno „rasrbljavanje“. U tom diskursu nema mesta za činjenicu da je crnogorska državnost istorijski starija od moderne Srbije, niti za razumevanje složenog identitetskog razvoja Crne Gore. Umesto toga, negira se posebnost crnogorske nacije, jezika i kulture, dok se sama ideja crnogorske samostalnosti predstavlja kao privremena anomalija koju treba delegitimisati. Time se negira pravo Crnogoraca da samostalno definišu vlastiti identitet, jezik i političku sudbinu. Naposletku, zbog svega toga ni 20 godina kasnije, Srbija crnogorsku (ali i svoju) nezavisnost ne posmatra kao šansu i ulaganje u budućnost, već kao poraz i frustraciju.
Ideologija „srpskog sveta“ i mehanizmi destabilizacije Crne Gore
Nesumnjivo je da savremeni srpski nacionalizam prema Crnoj Gori funkcioniše kroz spoj imperijalne nostalgije i identitetskog paternalizma. Nacionalistička Srbija nikada nije suštinski prihvatila raspad Jugoslavije i nestanak ideje da Beograd predstavlja centar političkog okupljanja južnih Slovena. Nakon sloma jugoslovenskog projekta (1991) taj refleks dominacije preusmeren je na koncept „srpskog sveta“, koji predstavlja modernizovanu verziju velikodržavne politike iz devedesetih godina prošlog veka i nezamenjivu platformu destruktivnog ruskog uticaja (“ruski svet”). U tom smislu, Crna Gora zauzima posebno mesto. Za razliku od drugih susednih država, ona se u srpskom nacionalističkom imaginarijumu ne doživljava kao „drugost“, već kao „privremeno oteta teritorija”. Upravo zato je odnos prema crnogorskoj državnosti mnogo emotivniji i agresivniji nego prema drugim državama regiona. U dominantnoj intelektualnoj i političkoj misli u Srbiji, Crna Gora se posmatra kolonijalno – kao prostor na kojem Srbija ima pravo da određuje šta je legitimni identitet, poželjna politika i „ispravna“ istorijska svest. U tom smislu, savremeni srpski nacionalizam prema Crnoj Gori funkcioniše kroz nekoliko paralelnih mehanizama:
1) negiranje crnogorskog identiteta;
2) asimilatorska delatnost Srpske pravoslavne crkve (SPC) kao nezamenjivog političkog aktera i nosioca identitetske konverzije Crnogoraca u Srbe;
3) konstantno proizvođenje osećaja ugroženosti Srba u Crnoj Gori;
4) održavanje permanentne političke nestabilnosti kroz podršku ekstremnim prosrpskim i proruskim strukturama.
Srpska pravoslavna crkva kao politički faktor
Takva politika naročito je vidljiva kroz delovanje Srpske pravoslavne crkve. SPC u Crnoj Gori nije samo verska institucija, već ključni politički i ideološki akter srpskog nacionalizma i eksponent uticaja Srbije i Rusije. Destabilizacija, polarizacija i radikalizacija društva u Crnoj Gori preko crkvenih „litija” koje su suštinski bile dobro organizovana politička demonstracija (2019-2020), pokazuju izuzetnu mobilizacijsku moć crkve, ali i činjenicu da se religijski okvir koristi za političku homogenizaciju protiv crnogorskog evropskog, građanskog i prozapadnog identiteta. Iako je u međuvremenu takva mobilizacijska snaga crkve oslabila, SPC ostaje ključni regionalni instrument srpske „meke moći“, spreman kao i u slučaju ruske „meke moći“ da je brzo transformiše u militantne akte. Specifično u Crnoj Gori, ona deluje i kao direktni politički akter koji kroz svoju infrastrukturu, medije i obaveštajni aparat održava destabilizujući politički uticaj vlasti u Beogradu. To se pogotovo vidi u retorici o navodnoj ugroženosti Srba u Crnoj Gori. U srpskim tabloidima i provladinim propagandnim medijima godinama se proizvodi slika o Srbima kao diskriminisanoj zajednici kojoj je uskraćeno pravo na identitet, jezik i veru. Takvi narativi imaju dvostruku funkciju. Unutar Srbije oni homogenizuju biračko telo kroz proizvodnju spoljnog neprijatelja, dok u Crnoj Gori služe destabilizaciji i urušavanju građanskog koncepta države. Mnogo puta izgovorena teza o navodnoj ugroženosti – a ona se prepoznaje svuda gde srpski nacionalizam nije vladajuća ideologija, kao i narativ o Srbiji kao „zaštitniku” i „patronu” Srba u regionu – bili su casus belli postjugoslovenskih sukoba tokom poslednje dekade 20. veka. Sve dok se takav narativ ne delegitimiše za javnu i političku upotrebu, Srbija (s Vučićem ili bez njega) ostaje ključna tačka regionalne destabilizacije i ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu.
U protekloj deceniji, ključna odlika Vučićeve regionalne politike bilo je permanentno izazivanje kriza u cilju održavanja tenzija. Srbija pod Vučićem ne želi stabilnost zasnovanu na ravnopravnosti država, već region u kojem će susedi ostati zavisni od političke volje vlasti u Beogradu. Zbog toga se konstantno proizvode tenzije – povodom identitetskih pitanja, položaja Srba ili usled suprotstavljenih istorijskih interpretacija. Cilj nije rešavanje sporova, već njihovo održavanje kao sredstva političkog uticaja. Najočitiji primer toga bio je odnos prema crnogorskom članstvu u NATO-u. Ulazak Crne Gore u Alijansu 2017. u Srbiji nije predstavljen kao legitimna odluka samostalne države da odlučuje o jednom od najvažnijih pitanja iz domena vlastite suverenosti – odbrane i geostrateške orijentacije – već je doživljen kao antisrpska provokacija i posledica zapadne zavere. U ovom slučaju, kao i tri godine kasnije, povodom članstva Severne Makedonije u NATO-u, Srbija je samo bila zastupnik režima u Kremlju sa ciljem odvraćanja ove dve države od legitimnih odluka o pristupanju kolektivnoj bezbednosnoj arhitekturi zapadnog sveta. Istovremeno, „pokušaj terorizma i stvaranje kriminalne organizacije” u Crnoj Gori tokom izbora u oktobru 2016. pokazao je do koje mere su prosrpske i proruske strukture bile spremne da spreče konačno geopolitičko udaljavanje Crne Gore od srpske i ruske sfere uticaja.
Istorijski revizionizam i pitanje unutrašnjeg identiteta Srbije
Istorijski revizionizam koji nije svojstven samo savremenom srpskom nacionalizmu, doveo je do toga da se u Srbiji sistematski rehabilituju ratni zločinci i kvislinzi iz Drugog svetskog rata, a pod radikalskim režimom sve izrazitije i ideološki narativi iz ratova devedesetih; istovremeno, u tom procesu se jugoslovensko i antifašističko nasleđe podvrgavaju diskurzivnoj delegitimizaciji i demonizaciji. Crna Gora, sa svojom snažnom partizanskom tradicijom i istorijom antifašizma, predstavlja smetnju takvoj reinterpretaciji prošlosti. Zbog toga se u nacionalističkom delu srpske javnosti, insistiranje Crne Gore na antifašističkom identitetu doživljava kao politički i nacionalni problem. Uz to, autoritarni režim u Srbiji koristi kontradiktornu mešavinu viktimizacije i hegemonizma. Upravo ta kombinacija omogućava Vučiću da prema Crnoj Gori vodi politiku stalne emocionalne ucene. Kada poručuje da su „Srbi voleli Crnu Goru više nego ona njih“, on odbacuje racionalni politički diskurs suverenih i ravnopravnih država. Umesto toga, koristi retoriku poraženog imperijalnog centra za koji je emancipacija države – projektovane da ostane u statusu nerazvijene periferije – percipirana kao izdaja. Uz to, jedan od nosećih revizionističkih narativa je i teza o Srbima u regionu kao dijaspori Srbije. Republika Srbija nije matična država Srbima u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj, jer oni ne predstavljaju dijasporu već istorijski autohtone zajednice u tim državama, a njihovo prisustvo je višegeneracijsko i duboko ukorenjeno u lokalnim društvenim i kulturnim okvirima.
Važno je razumeti da problem odnosa prema Crnoj Gori nije samo pitanje spoljne politike Srbije, već pre svega pitanje unutrašnjeg identiteta srpskog nacionalizma. Dominantni deo političke (i intelektualne) elite u Srbiji nikada nije odustao od ideje da Crnu Goru treba vratiti u sferu uticaja Srbije i njenih prevlađujućih vrednosnih koordinata. Prihvatanje pune crnogorske suverenosti značilo bi mirenje s činjenicom da susedne države imaju pravo na sopstvene identitete, istorije, jezike i geopolitičke izbore. A upravo to sveprožimajući nacionalistički diskurs u Srbiji ne prihvata. Dvadeset godina nakon referenduma Crna Gora je opstala kao nezavisna država uprkos ogromnim pritiscima, izazvanim unutrašnjim podelama i spoljnim (srpsko-ruskim) destabilizacijama. Međutim, odnos nacionalističke Srbije prema toj činjenici pokazuje da političke elite u Beogradu još nisu odustale od ideje regionalne dominacije, kroz navodno nerešeno tzv. srpsko pitanje, koje se kao i prethodnih decenija uvek vidi samo u svom teritorijalnom (velikodržavnom) obliku. Zbog toga jubilej crnogorske nezavisnosti i dalje izaziva nervozu, agresivne kampanje i pokušaje simboličkog poništavanja crnogorske državnosti i identiteta. S druge strane, relevantna istraživanja javnog mnjenja pokazuju da nesporna većina građana Srbije crnogorsku nezavisnost vidi kao nepovratan istorijski proces čije se konsekvence racionalno prihvataju.
Odnos prema crnogorskoj nezavisnosti – test demokratičnosti Srbije
Naposletku, nacionalistička Srbija nikada nije ozbiljno preispitala sopstvenu odgovornost za raspad Jugoslavije i ratove devedesetih. Zbog toga ni crnogorska nezavisnost ne može biti sagledana kao legitimna posledica istorijskih procesa, već se doživljava kao nastavak „antisrpske zavere“. U takvoj interpretaciji Srbija je večita žrtva, dok su susedne države prikazane kao produkt spoljnog uticaja i neprijateljske politike prema Srbima. Upravo zbog toga, Vučićeva doktrina ograničenog suvereniteta susednih država Srbije ostaje ključ za razumevanje i tumačenje savremenih odnosa Srbije i Crne Gore. Ona pokazuje da problem nije samo u pojedinačnim izjavama Aleksandra Vučića ili medijskim ekscesima, već u velikosrpskoj političkoj matrici koja susede Srbije posmatra kao prostore nad kojima Beograd polaže pravo posebnog političkog uticaja. Sve dok takva matrica bude dominirala, odnosi Srbije i Crne Gore ostaće opterećeni tenzijama, nepoverenjem i pokušajima političkog starateljstva, jednako kao što se ni imperijalna Rusija ne miri sa postojanjem samostalnih država u svom okruženju. Zbog toga se odnos prema Crnoj Gori danas može posmatrati kao svojevrsni test demokratskog kapaciteta Srbije. Tek kada Srbija prihvati Crnu Goru kao potpuno ravnopravnu državu – bez paternalizma, nacionalističkog resentimana, osporavanja identiteta i kvaziimperijalne nostalgije – biće moguće govoriti o istinskoj demokratizaciji i stabilizaciji regiona i trajnoj normalizaciji odnosa među državama nastalim raspadom Jugoslavije.