Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, zvanični Beograd i dalje tvrdi da je odgovornost Srbije ograničena na to što je bila "susedna zemlja" ratu u Bosni. Dokumenti, presude i svedočenja pokazuju drugačiju sliku: od municije koja je stizala Vojsci Republike Srpske, preko deportacije preživelih koji su pokušali da nađu spas u Srbiji, do direktnog učešća srpske državne bezbednosti u ubistvu šestorice Bošnjaka kod Trnova. Granica odgovornosti, pokazuje se, nikada nije bila tako čvrsta kako se predstavlja.
Oko pola deset ujutru, 24. jula 1995. godine, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratko Mladić sastao se u Beogradu sa predsednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i načelnikom Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilom Perišićem. Dve nedelje nakon zauzimanja zaštićene enklave Srebrenica i ubistva više hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dečaka, Mladić je na sastanku zabeležio Miloševićeve reči: „Jako veliku štetu su nam napravile Srebrenica i Žepa“.
Iako tada nije bilo moguće sagledati razmere zločina, već je bilo poznato da je nakon pada Srebrenice nestalo oko sedam hiljada ljudi i da je veliki broj njih verovatno mrtav.
Nije to bio prvi sastanak vojnih i političkih rukovodstava Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, tog jula. Tog dana, međutim, nešto je bilo drugačije. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao je optužnicu protiv predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića i Ratka Mladića za genocid, zločine protiv čovečnosti i ratne zločine počinjene nad civilnim stanovništvom na čitavom području Bosne i Hercegovine. Vlastima u Beogradu uz optužnicu dostavljen je i nalog za hapšenje optuženih.
Slobodan Milošević, predsednik države koja zvanično nije učestvovala u ratu, tog jula je u intervjuu za američki nedeljnik Time obećao da će sukob u susednoj Bosni okončati za šest meseci. Zauzvrat je od međunarodne zajednice zatražio ukidanje sankcija Jugoslaviji. Delovi intervjua preneti su u srpskoj štampi 11. jula, na dan ulaska srpskih snaga u Srebrenicu. Ceo intervju objavljen je šest dana kasnije, kada su masovna pogubljenja srebreničkih muškaraca i dečaka uglavnom već bila okončana.
Opštepoznata stvar
Uprkos Miloševićevom izigravanju neutralnosti i pokušaju distanciranja od političkog i vojnog vrha Republike Srpske, Savezna Republika Jugoslavija je od samog početka rata pružala značajnu političku, vojnu, logističku, materijalnu i finansijsku pomoć Republici Srpskoj i VRS. Iako je formalno imala status državne tajne, ta pomoć je bila opštepoznata stvar. Radovan Karadžić je u maju 1994. godine, na sednici Narodne skupštine Republike Srpske, ustvrdio da bez Srbije „ne bi bilo ničega“ jer „nemamo mi te resurse i ne bi mogli da ratujemo“. Mesec dana pre zauzimanja Srebrenice, Vojsci Republike Srpske je preko 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije dostavljeno 350.280 metaka, a ubrzo potom još 567.000 metaka i 46 raketa.
Vlasti Srbije su najkasnije 10. jula bile obaveštene o napadu Vojske Republike Srpske na zaštićenu enklavu Srebrenica. Zbog blizine granice, Generalštab Vojske Jugoslavije intenzivno je pratio stanje oko Srebrenice i Žepe. Tokom rata, jedinice Vojske Jugoslavije u više su navrata prelazile granicu i direktno učestvovale u vojnim operacijama srpskih snaga u Bosni i Hercegovini. Ipak, nijedna od jedinica Vojske Jugoslavije nije učestvovala u operaciji Vojske Republike Srpske pod kodnim imenom Krivaja 95, odnosno u zauzimanju Srebrenice, niti u zločinima koji su usledili.
Međutim, kada je reč o organima javne i državne bezbednosti Srbije, situacija je nešto složenija.
Predati u smrt
Bilo je oko četiri sata popodne 15. jula 1995. godine kada je meštanin Gornje Koviljače prijavio graničarima Vojske Jugoslavije da se kod njega nalazi ranjeni muslimanski vojnik. Predratni načelnik policije u Bratuncu, Rešid Sinanović, ranjen je nešto ranije tog dana na suprotnoj obali Drine, nedaleko od Kozluka. Sa četiri prostrelne rane uspeo je da prepliva reku i pređe u Srbiju.
Ranjeni Sinanović prebačen je u bolnicu u Loznici. Tamo ga je prepoznala lekarka iz Bratunca i prijavila Stanici javne bezbednosti u Bratuncu. U bolnicu su ubrzo stigli loznički policajci, izveli ga i na mostu između Srbije i Zvornika predali pripadnicima policijske stanice iz Zvornika. Sinanović je ubijen odmah nakon predaje. U dnevniku Zvorničke brigade ostala je beleška: „Turčin pravnik prebjegao u lozničku bolnicu ranjen i obrađen (Siniša)“.
Vraćanje Sinanovića prvi je zabeleženi slučaj deportacije Srebreničana koji su, nakon pada enklave, pokušali da nađu spas na teritoriji Srbije. Uprkos tome što su vlasti u Srbiji bile svesne navoda o zločinima koji su u tom trenutku činjeni s druge strane reke, policija Srbije je od sredine jula do 1. avgusta 1995. organima Republike Srpske predala najmanje 30 Srebreničana. Samo šestorica su preživela povratak.
Međunarodni sud pravde je 2007. godine utvrdio da je u julu 1995. godine u Srebrenici izvršen genocid. Utvrđeno je i da da je Srbija – tadašnja Državna zajednica Srbija i Crna Gora – odgovorna za povredu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Oglašena je odgovornom jer genocid nije sprečila, a počinioce nije kaznila, odnosno nije ih predala Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Srbija je oslobođena drugih oblika odgovornosti predviđenih Konvencijom o genocidu – izvršenja, planiranja, podsticanja, pokušaja i saučesništva u genocidu. Dokazi o deportaciji Srebreničana uhapšenih u Srbiji nisu izvođeni u postupku pred Međunarodnim sudom pravde.
Ono što je kamera zabeležila
Beogradski Studio B emitovao je 15. jula reportažu slobodnog novinara Zorana Petrovića Piroćanca, snimljenu prethodnih dana u Srebrenici i okolini. Na snimku, preko lica žena i dece naguranih u autobusu prelazila su slova reklame za autobuski prevoz: „Brzo, udobno, povoljno… Autobuski prevoz za Solun i Polihrono. STB travel.“ Petrović je, prateći oficire Vojske Republike Srpske po zauzetoj enklavi, snimio i poljanu ispred zida izrešetanog rupama od metaka. „Ima mnogo poginulih muslimanskih vojnika“, kaže glas na snimku. Potom se vidi hrpa tela Srebreničana ubijenih ispred hangara zadruge u Kravici.
Oko hiljadu zarobljenih muškaraca i dečaka iz Srebrenice prebačeno je tokom 13. jula u skladište poljoprivredne zadruge u Kravici. Na područje Kravice upućeni su pripadnici Centra za obuku Jahorina Specijalne brigade policije Republike Srpske. U toj jedinici nalazilo se i više od 150 srpskih izbeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje je policija Srbije prisilno mobilisala i predala snagama Republike Srpske. U poslepodnevnim satima 13. jula počeo je masakr koji se nastavio i narednog jutra. Šestorici prisilno mobilisanih izbeglica, pripadnicima prvog i drugog voda Centra za obuku Jahorina, pred Višim sudom u Beogradu sudi se za ubijanje civila u Kravici.
Krajem juna, na Jahorinu je stigao i prisilno mobilisani vozač autobusa iz Šapca. Iako nije bio izbeglica, priveden je u Beogradu jer je vozio autobus sa vukovarskim registarskim tablicama. Nakon hapšenja predat je kampu Srpske dobrovoljačke garde u Erdutu, odakle je 26. juna upućen na Jahorinu. Gotovo mesec dana prevozio je pripadnike Garde i Vojske Republike Srpske po ratištu.
Petnaestog jula, po naređenju pripadnika Garde Dragana Petrovića Kajmana, odvezao je vojnike VRS sa Jahorine u Bratunac, a zatim se vratio. Već sutradan ponovo mu je naređeno da ode u Bratunac i Zvornik, odakle je upućen u školu u Bjelovcu i tamo zadržan do daljneg. Sedamnaestog jula, pet puta je vozio od Bjelovca do Konjević Polja, prevozeći muškarce i dečake zarobljene u Srebrenici i okolini. Narednog dana istu trasu prešao je tri puta, a 19. jula još tri puta. Zatim je vraćen na Jahorinu.
Srbija se nikada nije izvinila za prisilnu mobilizaciju izbeglica i građana Srbije.
Trnovo
Ipak, u vreme srebreničke operacije, na teritoriji Bosne i Hercegovine nisu se nalazila samo prisilno mobilisana lica iz Srbije. Krajem juna 1995. godine, u operaciju Trnovo/Treskavica, u zoni odgovornosti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, uključena je i Jedinica za antiteroristička dejstva (JATD) Resora državne bezbednosti Srbije. Ta jedinica predvodila je snage sastavljene od pripadnika jedinice Škorpioni, Srpske dobrovoljačke garde i policije iz Vukovara. Objedinjeni pod komandom oficira JATD Vasilija Mijovića, poslati su kao ispomoć Vojsci Republike Srpske na trnovskom ratištu. Kasnije će pripadnik Škorpiona Goran Stoparić posvedočiti da je stvarni cilj te operacije bio da se snage Armije Republike Bosne i Hercegovine odvrate od Srebrenice.
Pripadnici jedinice Škorpioni streljali su šestoricu Bošnjaka iz Srebrenice u Godinjskim barama kod Trnova u drugoj polovini jula. Prema Stoparićevom svedočenju, autobus koji je pristigao u pratnji policije bio je pun civila. Policajci su Škorpionima predali šestoricu, rekavši da je to „njihov deo“ u raspodeli civila iz Srebrenice koji će biti ubijeni na različitim lokacijama. Škorpioni su zločin snimali sopstvenom kamerom, a snimljenu egzekuciju javnost u Srbiji videće deset godina kasnije. Za ubistvo srebreničkih civila u Godinjskim barama pred sudovima u Srbiji i Hrvatskoj osuđeno je šest pripadnika Škorpiona. U presudi izrečenoj u Srbiji ne navodi se da su žrtve dovedene iz Srebrenice, a jedinica Škorpioni tretirana je kao paravojna formacija. Ipak, čelnici Resora državne bezbednosti Jovica Stanišić i Franko Simatović, kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, 2023. godine biće osuđeni i za streljanje šestorice Bošnjaka u Trnovu.
Desetak kilometara od Godinjskih bara, u junu 2021. godine, ekshumirani su posmrtni ostaci još deset žrtava iz Srebrenice. Dobro Polje se nalazilo u zoni koju su obezbeđivale jedinice uključene u operaciju Trnovo/Treskavica i bilo je određeno kao mesto za evakuaciju ranjenih pripadnika JATD. Za to ubistvo niko nije odgovarao.
Jedinice povezane sa Resorom državne bezbednosti MUP-a Srbije povukle su se sa Trnova do 24. jula 1995. godine.
Poricanje
Generalštab Vojske Jugoslavije nastavio je da pruža logističku pomoć VRS i mesecima nakon masovnih pogubljenja Srebreničana o kojima je imao saznanja. Ratko Mladić i drugi visoko rangirani oficiri VRS-a, odgovorni za planiranje, naređivanje, podsticanje, pomaganje i podržavanje zločina u Srebrenici, bili su oficiri Vojske Jugoslavije raspoređeni u VRS preko 30. kadrovskog centra. Taj status zadržali su i nakon zločina i podignutih optužnica.
Srbija je Radovana Karadžića Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju izručila tek 2008, a Ratka Mladića 2011. godine. Vlasti u Srbiji danas negiraju pravnu kvalifikaciju zločina počinjenog u Srebrenici, a time i sopstvenu odgovornost za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ratko Mladić, „kao i svako od nas”, ima svojih dobrih i loših strana, reći će predsednik Srbije Aleksandar Vučić, prepuštajući istoriji „da sudi o svemu tome“. Previd je, međutim, suštinski: presude za genocid već jesu istorijska činjenica.