Crna Gora dobila vladu

Manjinska, a naša

Crna Gora je 28. aprila dobila novu, manjinsku, vladu. Ministarski tim premijera Dritana Abazovića, sa druge strane,  jedan je od najbrojnijih u novijoj, trodecenijskoj, istoriji višepartizma u toj zemlji.

Više ministara nego poslanika

Abazovićeva Vladu ima četiri potpredsjednička i 18 ministarskih resora, pri čemu su potpredsjednici ujedno i ministri. Dva ministra su nestranačke ličnosti (ministarke kulture i medija, odnosno,  nauke i tehnološkog razvoja) , jedan dolazi iz vanparlamentarne partije manjinskih naroda (ministar bez portfelja iz Hrvatske građanske inicijative) dok su ostali predstavnici partija i koalicija koje u parlamentu imaju ukupno 16 poslanika (SNP -5, koalicija Crno na bijelo - 4, Bošnjačka stranka – 3, SDP -2 i nacionalne partije Albanaca – 2 mandata).

Otud je prvi zaključak posmatrača bio da nova vlada ima više članova nego što partije koje su je formirale imaju poslanika. “Nedostajuće” glasove dao je DPS Mila Đukanovića (29 poslanika), aktuelizujući priču o povratku te partije na vlast “na mala vrata”.  I to je jedan od aktuelnih crnogorskih fenomena.

Dok su iz DPS uporno ponavljali da “bez DPS nema većine” i da je “sudbina vlade u njihovim rukama”, njihovi novi koalicioni partneri iz Abazovićevog  Građanskog pokreta URA jednako su insistirali da se “DPS nikad više neće vratiti na vlast”. Onda su zajedno glasali za izbor nove Vlade i predsjednicu Skupštine (Danijela Đurović, SNP).

Opozicione klupe

U opoziciji su se preselili “prosrpski” Demokratski front i Demokratska Crne Gora. Prvi taj pridjev doživljavaju kao svoj najveći kvalitet, insistirajuću na svojim konekcijama sa zvaničnim Beogradom i Moskvom. (Veliko)srpstvo i kleronacionalizam Demokatama spočitavaju njihovi politički protivnici, dok oni insistiraju na političkoj anacionalnosti, dokazujući takvu poziciju i svojim izbornim sloganom iz prethodne kampanje: “Mir je naša nacija”.

“Procrnogorske”  Socijaldemokrate ostaju u opoziciji (partija bliska DPS-u nastala 2015. podjelom SDP-a po pitanju dalje podrške Đukanoviću). U njihovoj interpretaciji, odbrana državnih i nacionalnih interesa bila im je važnija od ponuđenih ministarskih funkcija. Iz nove vlade stiže drugačija priča: brojne afere SD-a iz vremena zajedničke vladavine sa DPS, učinile su tu partiju neprihvatljivim partnerom. Ponajprije za “prosrpsku” Socijalističku narodnu partiju (SNP), a ni URA i SDP se nijesu pretrgle da premoste taj problem.

Političko i nacionalno pomirenje

Čini se da je premijeru i njegovim saveznicima u procesu formiranja vlade bilo mnogo važnije da se u njoj, uz stranke manjina, nađu i “procrnogorske” i “prosrpske” partije, kao preduslov za početak institucionalnih radova na obećanom nacionalnom pomirenju. Treba, prije svega, miriti političare i njihove sljedbenike iz  tzv. “pravoslavne većine” a, paralelno, raditi na jačanju povjerenja takve većine sa “neupitnim” manjinama (građani Crne Gore nacionalni Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati, Romi…) u zemlji koja je, makar prema Ustavnoj definiciji, građanska država.  

Na terenu, za sada, registrujemo da je umjesto najavljenog pomirenja takav pristup doveo do novih, unutar blokovskih, podjela. Tako Demokrate inisitiraju da SNP, “zbog izdaje”, ne bude dio budućih lokalnih vlasti u Beranama, i ako ta partija ima najjaču podršku među biračima dosadašnje (u dva mandata) prosrpske većine u toj opštini. Iz SNP na te prijetnje odgovaraju da će, ne budu li dio vlasti u Beranama, srušiti većinu u Mojkovcu i Nikšiću, koji su prošle godine, uz mnogo truda i muke, “otete” od DPS-a.

Paralelno, uz SD, formiranju “SNP-ove vlade” glasno se protivila donedavna predsjednica SDP-a Draginja Vuksanović Stanković, inisitirajući na stavu da u vladi ne smije biti mjesta za one koji su podržavali politiku Slobodana Miloševića a protivili se nezavisnosti i učlanjenju Crne Gore u NATO. Iako nije dobio glasnu podršku, taj stav nije usamljen u “procrnogorskom bloku”.

U tom, nacionalnom, kontekstu bitno je pomenuti da je Abazović, kao etnički Albanac, prvi crnogorski premijer koji dolazi iz reda manjinskih naroda. I da je njegova vlada, u etničkom smislu, najraznovrsnija do sada, pošto šest njenih članova (svaki treći), računajući i premijera, dolazi iz reda manjina. A pet sa lista partija nacionalnih manjina.

Nešto drugačije je sa pitanjem rodne ravnopravnosti. U Vladi su samo četiri žene (jedva četvrtina), a i do toga broja došlo se tek nakon pritiska medija i NVO sektora, pošto su na prvom popisu nove vlade bile samo dvije žene. Kroz prizmu političkih deklaracija, moglo bi se zaključiti da je, nakon većinski desne, Crna Gora dobila vladu lijevog centra. Pošto je većina njenih članica deklarisana kao socijalistička (SNP, SDP pa i DPS), odnosno, zelena (GP URA). Ne očekuje se, ipak, da bi se među njenim prioritetima mogla naći pitanja koja će tražiti ideološko opredjeljenje te vrste.

Zanimljivo je da Abazović, kao potpredsjednik prethodne vlade i inicijator projekta “ekspertske vlade” u svom kabinetu nije zadržao nikoga od prethodnih ministara. Neki su se našli među njegovim savjetnicima (bivši ministri policije i vanjskih poslova), neki se spremaju za ulazak u politiku sa pozicije kritičara novih vlasti (ministri finansija i ekonomskog razvoja), dok se bivši premijer Zdravko Krivokapić, izgleda, odlučio za povratak u političku anonimnost. Ostajući pri stavu da je njegova vlada bila “najbolja u istoriji Crne Gore”.

Prema premijeru Abazoviću, prioritetni zadaci njegove vlade su:

• Obnova urušenih institucija. Kompletno sudstvo i tužilaštvo, računajući i Ustavni sud su u v.d. stanju, bez rukovodilaca u punom mandatu i, uglavnom, bez propisanog broja sudija i tužilaca. Nova većina, ipak, nema dovoljan broj poslanika (minimum 49) da bi samostalno popunila upražnjena mjesta u pravosuđu. Razgovore sa opozicijom nije povela nova ali ni prethodna većina.
• Promjena izbornog zakonodavstva u susret novim izborima. Demokrate su već najavile bojkot skupštinskih tijela koa će se baviti reformom izbornog zakonodavstva. Onda je novoformirana većina, suprotno volji opozicije i, prema mišljenju analitičara i pravnih stručnjaka, nezakonito – donijela odluku o odlaganju paketa lokalnih izbora (petnaestak opština među kojima  je i Podgorica) za jesen, “do 30. oktobra”. Jedni računaju da nova većina tako kupuje vrijeme da bi, preko izvršne vlasti, ojačala svoje pozicij u lokalu. Drugi smatraju da će protok vremena, saradnja sa DPS, uz jačanje globalnih ekonomskih i političkih problema, dodatno podriti pozicija partija članica nove vlade. U svakom slučaju, ta odluka, definitivno, nije na tragu jačanja međusobnog povjerenja.
•  “Deblokada” pristupnih pregovora sa EU i jačanje NATO partnerstva. Tu će biti upitni stavovi SNP, posebno u kontekstu aktuelnih sukoba na relaciji EU/NATO – Rusija.
• Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC i moguće pristupanje projektu Otvoreni Balkan. Tome se protive SDP i DPS. Odnos država – SPC inače je jedna od tema koja Crnu Goru dijeli još od 1919. godine. Bez naznaka da bi se problem nacionalnog predznaka pravoslavne crkve u Crnoj Gori mogao riješiti u doglednoj budućnosti.
• Borba protiv korupcije i kriminala je, verbalno, nešto za šta se zalažu sve ovdašnje partije. Ali, rezultata nije bilo. Formiranje nove vlade poklopilo se sa hapšenjem Vesne Medenice (bivša predsjednica Vrhovnog suda i Vrhovna državna tužiteljka), Blaža Jovanića (predsjednik Privrednog suda) kojima se spočitavaju zloupotreba položaja i formiranje/članstvo u kriminalnim grupama koje su vršile nezakonit uticaj na sudske presude i stečajne postupke. Pride, mediji su objelodanili dio dokumenata dobijenih od Europola koja optužuju nekoliko etabliranih pripadnika policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost zbog, navodnog, učešća u švercu narkotika i saradnje sa zaraćenim kotorskim klanovima. Pomenuti su u javnosti prepoznati kao dio nekadašnje DPS elite, što njihovom “povratku na vlast” daje specifičan ukus.

Šta nova vlada znači za Đukanovića i DPS?

Neumitno, odmotavanje nagomilanih kriminalno/koruptivnih afera ponovo će, na ovaj ili onaj način, vratiti fokus na Đukanovića, njegovu političko-poslovnu prošlost ali i budućnost. Aktuelni predsjednik države i DPS bio je, što funkcijom, što ličnim i porodičnim interesima, naodvojivi dio većine tih priča. Može li ga zaobići njihov epilog, pitanje je na kome se i danas lome koplja u Crnoj Gori. Uz sve glasniju pretpostavku da se o tom eneće odlučivati samo u Podgorici.

To nas vraća an početak priče o formiranju Abazovićeve vlade.

Kuloarska priča o tom “međunarodnom projektu” zaživjela je početkom novembra prošle godine. Uoči posjete specijalnog izaslanika SAD za Zapadni Balkan  Gabrijela Eskobara, upućeni su najavili postupak izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića i izbor nove manjinske vlade, uz podršku DPS, koju bi predvodio Abazović. Omanuli su u dvije stvari: prema njihovim najavama posao je trebao biti okončan prije usvajanja budžeta za 2022. A formiranju vlade trebala je da prethodi obznana odluke Mila Đukanovića da se neće kandidovati za novi mandat na čelu DPS-a.

Sada su se stvari značajno promijenile. Plan nije realizovan u predviđenom roku, a rat u Ukajini proizveo je novi liniju razdvajanja, kako na globalnoj tako i na lokalnoj političkoj sceni. Đukanović i njegov DPS su znalački iskoristili nastalu krizu da bi ojačali svoje međunarodne pozicije, iako su sve partije članice nove vlade, ali i neke opozicione (SD i Demokrate) iskazale privrženost svojim zapadnim partnerima.

 Povratak na vlast, makar kroz podršku manjinskoj vladi, privremeno je primirio unutar partijsku borbu za Đukanovićevog nasljednika, pošto se svi od reda očekivali da se on neće kandidovati za novi partijski mandate (državno kormilo još nije na dnevnom redu, iako predsjednički izbori moraju biti održani do proljeća naredne godine). Sada je manje izvjesno i povlačenje sa partijskog vrha. Mada mnogi u sjećanje prizivaju sudbinu Iva Sanadera.