Nemci ne razumeju nemački model, kako će onda srbi? - Intervju sa Volfgangom Štrekom

Neretko se kroz istoriju najavljivala, pa čak i objavljivala smrt kapitalizma. Međutim, kada je obrazloži neko poput profesora Volfganga Štreka, jednog od najuticajnijih evropskih sociologa i političkih ekonomista, direktor emeritus Instituta "Maks Plank" za izučavanje društva u Kelnu, član berlinsko-brandenburške Akademije nauka, od ove godine i dopisni član Britanske akademije, predavač na univerzitetima u Frankfurtu, Njujorku, Minsteru, Firenci i Bolonji, onda taj smrtni ropac deluje izvesnije.

Po njemu, od finansijskog kraha 2008. je sve jasnije da ni vesnici kapitalizma, ni slobodno tržište ne umeju da oporave svet, a decenije usporavanja privrednog rasta, uz sve veću zaduženost nacionalnih država i društvene nejednakosti, dodatan su razlog da kapitalizmu pristupimo kao istorijskom fenomenu koji ima i svoj kraj. Svoju je opoziciju već upokojio, isto važi i za unutrašnje mehanizme kojim je mogao biti regulisan. Više nema šta da pounutarnji i istroši, socijalizam, na primer, ili snažne sindikate, ni privrednog rasta biti neće , ali refleksa za povećavanjem profita hoće. Ovaj raskorak će proizvesti niz društvenih trvenja koji će biti ekseri u kovčegu kapitalizma. Štrek je u institutu za filozofiju i društvenu teoriju uz podršku fondacije "Hajnrih Beč" obrazlagao svoje ideje, a među njima i tvrdnju suprotstavljenu onoj koju srpski premijer Aleksandar vučić slavodobitno ponavlja - da je neophodno slepo, ili makar vezanih očiju, pratiti "nemački model", šta god to sve obuhvatalo i značilo. 

"U zabludi su oni koji misle da je dovoljno ili potrebno raditi ono što trenutno radi najuspešniji. Učinkovitije je ekonomiju prilagoditi lokalnom poimanju morala, društvenim mehanizmima, kulturi, pa i resursima kojima neko društvo raspolaže. Bivši italijanski premijer Mario Monti želeo je Italijane da učini većim Namcima od nemaca, i nije uspeo. Jer, italijanska privreda uvek se razvijala u vremenu povećane potrošnje, fransuska je napredovala na osnovu stvaranja deficita u budžetu...One se, dakle, nisu oslanjale na tržište, već su obe pribegavale devalvacijama nacionalne valute. Ne treba zaboraviti da je nemačka ekonomija donedavno smatrana bezmalo nazadnom, jer je izbegavala razvijanje sektora usluga. Danas su najsnažniji zbog toga što im je ekonomija zasnovana na izvozu, zbog čega im postojanje evra najviše i odgovara, ako ne i jedinima u potpunosti", kaže Štrek u ekskluzivnom razgovoru za NIN.

Je li uopšte moguće oživeti privredu jedne zemlje prepisivanjem tuđeg modela?

Jeste, ali bi to zahtevalo dugo menjanje društvenog tkiva - navika, postojeće infrastrukture, obrazovnog sistema...Pritom, najuspešniji modeli se smenjuju, često brže nego što je potrebno za implementaciju nekog tuđeg modela. U tom slučaju, društveno kretanje se pretvori u ganjanje pokretne mete. osamdesetih, svi su želeli da kola proizvode kao Japanci, a Japanci su u međuvremenu razvijali drugačije tehnologije. Prilagoditi se nemačkom modelu je nemoguće bez tradicionalno nemačkog sitnog i srednjeg preduzetništva. Znate, u sociologiji se ozbiljni ljudi bave nekom državom čitav život kako bi je razumeli. Poseta nekoj fabrici u inostranstvu ili poseta investitora Srbiji nije dovoljna ni za implementaciju raznih modela poslovanja, a kamoli za razumevanje nečijeg mentaliteta, pod pretpostavkom da tako nešto postoji. To uključuje i nemački. Većina Nemaca ne razume Nemačku, postoje i suprotstavljena mišljenja. Kako bi onda mogao neko ko je potpisnik nekog ugovora?

Koje su opcije zemalja kojima dominantni model ne odgovara? Balkanskih, recimo?

Političkoj klasi uvek odgovara da ne mora da iznalazi sopstvena rešenja. Tako je i na Balkanu. Ako neki model ne uspe - kriv je narod, kriva je "trojka". nikada oni. Odgovornost je za njih vrlo mobilna kategorija. Tu se krije opcija svih društava, pa i balkanskih - da preuzmu odgovornost, da elite priteraju uz zid i zahtevaju neprestano podnošenje računa. Istovremeno je neophodno da donošenje odluka ne bude samo na političkim elitama, ili na nekolicini ljudi. Demokratija se osvaja, amse se aktiviraju, debate se pokreću, ništa se ne događa samo od sebe. Balkanska specifičnost je, koliko vidim, istorijsko preživljavanje malih interesnih grupa, koje su dušu dale za klijentelizam. Društvo mora samo da odluči da ne želi korupciju, ali to se ne čini preko noći, niti se čini moralisanjem. Čini se ostvarivanjem potrebe, osvajanjem odgovornosti, i demokratije odozdo.

Smatrate li da je ideja nacionalne države prevaziđena? Koja bi bila njena alternativa - podnacionalno, regionalno, nadnacionalno političko organizovanje?

Niži oblici - podnacionalni recimo, ili regionalni - nisu održivi. Južna i severna Italija ili istočna i zapadna Nemačka su regije među kojima postoje ogromne tenzije u svakom smislu. Možda imaju jednu fudbalsku reprezentaciju, ali ih sve ostalo deli. Razlike će s vremenom biti sve veće. viši oblici poput EU nikada ne bi mogli da postoje kao država. Evropa je kao kontinent u demografskom, političkom, običajnom smislu previše raznovrsna da bi jedinstven zakon mogao u njoj da opstane ili da se uspešno primeni. Slabji regioni će plaćati najvišu cenu, kao što je i plaćaju, jer njihov glas neće biti dovoljno prodoran, ni važan. Nacionalne države, s treće strane, koliko god kompromitovane, imaju objedinjen pravosudni, privredni, zakonski okvir i ne vidim bolje uređenje od njih.

Rekli ste da se sagledavanje kapitalizma sve više menja - odete li u Italiju, to više nije izrabljivanje radnika od strane kapitalista, već izrabljivanje Mediterana od strane Nemačke. Kako izbeći ovakvu esencijalizaciju prisutnu u desičarskom populizmu?

Radim na tome, verujte mi. Živimo u vrlo uzbudljivom periodu u kojem se nešto što smo uzimali zdravo za gotovo - kapitalizam i EU, recimo - rastvara i nestaje. Neophodno je podsećati da igra nije između nacija, već klasa. Jer, kapitalizam nije nacionalno određen, već se uvek neizostavno svede na uvećavanje profita koji kapitalisti ostvaruju.

Odakle god da dolaze...Kako tumačite Bregzit u kontekstu nemogućnosti formiranja evropskog, britanskog ili nekog trećeg identiteta?

Poverenje u političku klasu i elite koje vode državu se smanjuje. Nije više važno da li ste laburista ilikonzervativac, socijaldemokrata ili liberal. Reč je o prirodnoj posledici neoloberalnog trenda koji traje nekoliko decenija i koji proizvodi prevashodno političke krize. takozvane populističke partije su nakon dugog perioda neprelaženja cenzusa ušle u demokratsku arenu, ali zato što je ta arena odranije diskreditovana. Pritom, valja uvek u vidu imati da kapital putuje brže od radne snage . Neko će ceo život provesti u svom gradiću, a za to vreme će pare namenjene njegovom naselju otići u drugu zemlju ili drugi kontinent u vidu investicije. Postaće nezadovoljni, a još će morati da se bore protiv imigranata koji će raditi više za manje novca. To je bio slučaj sa Britanijom - Blerova vlada je 2004. otvorila vrata jeftinoj radnoj snazi iz istočne Evrope. nakon što je 750.000 ljudi došlo u Britaniju, lokalno stanovništvo postalo je još ogorčenije. Nije nikakvo čudo što otvaranje vrata nisu sagledali kao čin solidarnosti, već kao kaznu što nisu bili poslušnija radna snaga koja će upravo raditi više za manje. Zato je, naposletku, i neophodno levicu graditi odozdo, unutar država i lokalnih specifičnosti - da ne bi dolazilo do ovakvih zamena teza u kojima niko nije srećan izuzev političkih i privrednih elita. 

Smatrate li pokret DIeM25 janisa Varufakisa mogućim rešenjem? Koliki je uopšte manevarski prostor za evropsko umrežavanje levice?

Prostor postoji, ali ne kako to čini DIeM25, jer ne preispituje aktuelnu takozvanu evropsku ideju u kojoj velike zemlje moraju da pomažu malim zemljama. A zemlja ne može biti suverena i nezavisna ako se oslanja na tuđu dobru volju i problematične namere. U aktuelnoj EU, sredstva se uvek dobijaju u zamenu za političku i ekonomsku kontrolu. Čak i unutar nacionalnih država kao elementarnih činilaca saveza, kakva je Eu, malo je primera da neki nerazvijeni deo postane bogat ili modernizovan odlukom prestonice. Toliko ih je malo da su izuzetak, nikako pravilo.