Iako zamagljena dvostrukim simboličkim preoznačavanjem koje oscilira između ikonografije Dana majki i Dana zaljubljenih, sto godina duga i prilično šarena povijest 8. marta nedvosmisleno je politička. Potisnuta, buketima i kič poklonima zatrpana emancipatorska bit ovog praznika, istovremeno se tumači i kao anahrona i kao idealistička. Ovogodišnje jubilarno obilježavanje Međunarodnog dana žena i ženske solidarnosti u crnogorskom kontekstu izoštrava bolan paradoks koji žive žene uklještene između soc-realističke prošlosti i demokratske budućnosti u, kako izgleda, neprolaznom momentu tranzicijske sadašnjosti. Slike koje pamtimo i one koje očekujemo, preklapaju se, dajući skoro neuhvatljiv portret našeg himeričnog trenutka.
Jedan od njih donosi uznemirujuću fizionomiju situacije u kojoj su se našle radnice lanca trgovina nakon njegove prodaje inostranoj kompaniji. Do prije par mjeseci ove su žene radile u uslovima koje bismo mogli nazvati skoro tipičnim za naše tržište rada – bile su prijavljene na minimalnu zaradu dok su ostatak dobijale „na ruke“, radile su prekovremeno bez odgovarajuće naknade i preko zakonskih limita, nisu ostvarivale pravo na odmor i jedan slobodan dan u toku sedmice, itd. Kada je došlo do preuzimanja kompanije, pravila su se promijenila. Njihova primanja zvanično su porasla, radile su smjene u okviru zakonskih limita, ostvarivale pravo na korištenje odmora i slobodnih dana. Međutim, dok ste u ovim trgovinama ranije mogli sresti iscrpljene i premorene žene, danas ih nalazite bijesne i frustrirane. O čemu se radi?
Riječ je o tome da su bile prinuđene doslovno platiti cijenu ostvarivanja elementarnih radnih prava, pa iako je njihova zarada porasla i iako su njihova prava u većoj mjeri zaštićena, one mjesečno kući donose manje novca. Pomenuta situacija na najbolji način ilustruje goruće pitanje ovdašnjih žena – možemo li sebi priuštiti prava? Hoćemo li radije prihvatiti ponižavajuće i eksploatatorske radne odnose ili još veće siromaštvo uz ostvarivanje nekih radnih prava? Ova surova dilema ne dozvoljava olako svrstavanje na jednu stranu. Sistem koji je u tranzicijskom veleslalomu opustošio zemlju, obogatio pojedince, obesmislio institucije pretvorivši ih u smiješne kulise i potpuno urušio povjerenje u pravni poredak reformiše se i upristojava iz tek pokrpljenjih džepova najširih slojeva. Sa druge strane, ako bi mogli birati, mnogi bi odabrali dosadašnji status-quo, jer ih je taj isti i u posljednjih par decenija praktično nepromijenjen sistem, unatoč svojoj mlakoj legalističkoj retorici, uvjerio da se principi ne isplate i da se pravu povinuju samo slabi, oni koji nemaju drugog izbora, odnosno oni koji sebi ne mogu priuštiti drugi izbor. Pa iako je jasno da vladavina prava ne smije imati alternativu, licemjerno je moralisati nad iznuđenim izborom većine zaposlenih koji i dalje pristaju na polulegalne, dakle nelegalne radne odnose, osobito imajući u vidu da veliki monopoli i dalje ostaju netaknutima.
U ovom i ovakvom kontekstu možda je konstruktivnije preformulisati prethodna pitanja i misliti o načinima na koje se glavni pritisak reformi može preusmjeriti na izdržljivije karike u našem društvenom lancu, o načinima koji ne uključuju izbor između ljudskog dostojanstva i osiguravanja gole egzistencije i o tome da bez podrške najširih slojeva nikakva održiva reforma nije moguća. Možda. A možda ove preformulacije iznova čine nevidljivim neizdržljivost gornje dileme – možemo li sebi priuštiti prava? Da li i samo postavljanje ovog pitanja znači da ih ne želimo, ili pak da ih ne želimo dovoljno?
Upravo ta fraza predstavlja jednu od najčešćih reakcija na kritike ženskih organizacija upućene radu državnih institucija na svim nivoima – “žene ne žele svoja prava” – i zato je, između ostalog, naš parlament najmuškiji u regionu (samo 11% parlamentaraca su žene). Stvar je, čini se, ipak neuporedivo složenija – društvena je situacija takva da nismo u poziciji da ih koristimo, a da se ne izložimo mnogim drugim naporima i odricanjima. Moraju li većinom žene i druge deprivirane i marginalizovane grupe biti te koje će platiti najveću cijenu tranzicije?
Prije 30 i više godina, obilježavanje 8. marta u Crnoj Gori nosilo je još uvijek živo sjećanje na izborena prava žena. Neophodnost dalje i dublje emancipacije potisnuli su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, ali i netransparentna tranzicija koja je prečesto bila krinka najobičnijoj otimačini. Uz postepenu komercijalizaciju ovog datuma i nekritički odnos prema prošlosti o kojoj se sve manje i sve površnije zna, jedva da opstaje sjećanje na budućnost koja je mogla biti. Stogodišnjica 8. marta dobro je vrijeme da se iznova učini jasnom, vidljivom i važnom suština političkog zahtjeva žena.
ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Crna Gora