„Pozvao me je šef i savetovao me da odem iz zemlje“

Beleške iz egzila (4/10)

Svetlana je Beloruskinja. Svoju zemlju je napustila 2021, dok su hiljade protestanata još uvek bili zatvoreni. U Rusiji je živela i radila godinu dana. Potom se, kada je izbio rat, ekonomska situacija pogoršala i ovu mladu ženu je kompanija nagovorila da ode u Srbiju, ostavljajući tako muža samog u Moskvi.

maidan

 

Dvadeset šestog februara, dva dana nakon što je Rusija napala Ukrajinu i započela rat, pozvao me je nadređeni. Ljubazno me je posavetovao da odem iz zemlje na neko vreme. Odluku sam morala da donesem istog dana kako bih mogla da kupim karte i rezervišem smeštaj. Preporučio mi je da odem na kratko službeno putovanje i sa sobom ponesem što više ličnih stvari i sva dokumenta potrebna za rad (diplome, izvod iz matične knjige rođenih i knjige venčanih, itd.). Takođe me je posavetovao da dam uopšteno pismeno odobrenje bližnjima u Rusiji kako bi mogli da podižu novac sa mog računa ili da obavljaju druge operacije umesto mene. Svi ti saveti ukazivali su da bi putovanje moglo da potraje.

Imala sam dakle samo nekoliko sati da odlučim. Muž i ja radimo u Moskvi. Imamo stan koji smo kupili na kredit. Predloženo mi je da sve napustim i da odem u bilo koju od zemalja sa datog spiska, da srušim sve što sam počela da gradim ovde.

Prvo pitanje koje mi je palo na pamet bilo je: „šta će se desiti ako odbijem?“. Ako ne budem želela da napustim porodicu, dovešću svoju karijeru u opasnost. Neću dobiti otkaz, ali će me sigurno zamenili na projektu ako klijent odbije da radi sa firmom registrovanoj u Rusiji. Bez projekta, nije sigurno ću nastaviti da primam platu u kompaniji. Odgovor je dakle kratak i logičan. 

Počela sam da razmišljam o realnim perspektivama koje su me čekale ako ne napustim Rusiju. Mediji su javljali da je stopa nezaposlenosti u ogromnom porastu zbog obustave rada hiljada kompanija. Mnoge firme u Rusiji su takođe privremeno obustavile zapošljavanje iz očiglednih razloga. Opasnost da izgubim posao će rasti istom brzinom kojom će se smanjivati i izgledi da nađem drugi. Valuta će gubiti na vrednosti. Dve nedelje posle početka rata, kurs ruske rublje gotovo upola je oslabio.

Na tu odluku me je nagnao još jedan razlog: politika sadašnje vlade Ruske Federacije. Kao i mnogi moji prijatelji, ne podnosim tu korumpiranu mašineriju. To sigurno nije bio najvažniji razlog za tako nagao odlazak, ali je bio jedan od njih. Ta tema je za mene bolna od 2020, kada su u mojoj rodnoj Belorusiji izbili protesti o kojima su izveštavali mediji iz celog sveta. Bila sam i još uvek sam veoma zabrinuta za sudbinu političkih zatvorenika koji su otvoreno izrazili svoja stanovišta i koji se, nažalost, sada nalaze u zatvorima sa nehumanim uslovima za život. Belorusiju sam napustila godinu dana nakon protesta i preselila se u susednu Rusiju, gde na kraju nisam mogla dugo da ostanem. Te dve zemlje su učinile sve što su mogle da nagnaju većinu onih koji slobodno razmišljaju na izgnanstvo.

Avion sam uhvatila 5. marta rano ujutru i sletela u Beograd. Tada nisam znala mnogo o Srbiji. Samo da se ta zemlja graniči sa turističkim destinacijama kao što su Bugarska i Crna Gora. Prvo što me je iznenadilo kada sam stigla je jezik, vrlo blizak ruskom, naročito u izgovoru. Rusko „zdravstvuite“ liči na srpsko „zdravo“, „do svidania“ zvuči kao „doviđenja“. To me je utešilo. Pomislila sam kako ipak ovde neću biti potpuno izgubljena.

Ali onda su stvari postale ozbiljne. Traženje smeštaja? Muka živa. Srećom, za prvu nedelju sam imala rezervisan hotel. Ali sam se razočarala čim sam videla sobu. Morala sam da je promenim već trećeg dana i da počnem da tražim stan za iznajmljivanje. Nisam imala povratnu kartu i shvatila sam da ću morati neko vreme da ostanem u Srbiji. Tako je počela moja duga potraga. Mnogo porodica je došlo iz Rusije kada i ja – isti put, isti razlozi. Među njima brojni informatički stručnjaci. Svi su se dali u potragu za stanom na duže vreme. Naravno, zbog velike potražnje, cene su naglo skočile. Uprkos poskupljenju, smeštaji su se brzo iznajmljivali. Čak i ako ste bili spremni da platite dvaput više, stanovi se izdavali a da niste imali vremena ni da ih pogledate.

 

Otišla sam na sajt City Expert, jer je na engleskom i jer je na njemu lakše pronaći informacije, i počela da pregovaram sa vlasnicima stana. Isprva sam kontaktirala deset stanova dnevno, koliko je najviše dozvoljeno na sajtu. Tokom čitave sedmice, uspela sam da pogledam samo dva smeštaja. Za ostale sam odbijena ili istog časa ili nakon nekoliko sati. Nekad sam zvala stanodavce ujutru da istog dana pogledam stan, ali bi me već sat vremena kasnije SMS porukom obaveštavali da je stan izdat. Morala sam da ostanem u hotelu još dve nedelje. U jednom trenutku sam počela da paničim da neću naći ništa. Otprilike dve nedelje sam tražila! I onda sam jednog dana našla i potpisala jednogodišnji ugovor sa jednom simpatičnom devojkom koja iznajmljuje garsonjericu nedaleko od centra.

 

Imam osećaj da sam ovde okruženija ljudima nego u mojoj zemlji. Poređenja radi, Moskva ima devet puta više stanovnika od Beograda. Moskva je razvijen grad, ali u njoj su svi i te kako izolovani. Ljudi ne žele da gube vreme. Žure s posla kako bi ostatak vremena proveli sami ili sa porodicom. Razlog tome su logistička ograničenja: mnogi žive daleko od centra, od posla ili univerziteta. Kolegama mog muža potrebno je recimo dva sata da stignu do posla. Za mene bi lično to bilo strašno, sreća pa mogu da radim na daljinu. U Beogradu je sve potpuno drugačije. Centar možete da obiđete peške za nekoliko sati. Ljudi nisu užurbani i vole da ćaskaju.

 

Početkom marta, Rusiji su uvedene nove sankcije. Onemogućeno mi je da koristim kreditne kartice u inostranstvu. Desetog marta, te kartice su jednostavno prestale da rade. To se i očekivalo, čak je unapred i najavljeno, pa sam uspela da na vreme podignem dovoljno novca. Plaćanje gotovinom nimalo nije praktično. Posebno je teško uplaćivati pretplatu za mobilni telefon. Morate uvek da proveravate da ne prekoračite mesečno ograničenje i da dopunite unapred. Bez kartice, nemoguće je naručiti i plaćati putem interneta.

Nedavno sam morala da kupim avionske karte za Tivat, u Crnoj Gori, gde je trebalo da provedem vikend. Morala sam da odem na šalter, da čekam u redu, pregovaram o kartama, od čega sam se u potpunosti odvikla. Imala sam utisak da sam se vratila na početak 2000-ih. U Crnu Goru sam morala da odem iz jednog prostog razloga: neki inostrani građani u Srbiji ne smeju da ostanu više od 30 dana (drugi ne više od 90). Ja sam pripadala prvom spisku i rok mi je isticao. Radi ispravnosti, morala sam da odem iz zemlje. Lokalci to zovu „visa run“. Mnogi stranci su u istoj situaciji. Odu do granice, pređu je, okrenu se i vrate se autom. Oni koji rade za srpske kompanije mogu da dobiju radnu vizu i za njih ne važi procedura od 30 ili 90 dana. Mogu dakle da ostanu u zemlji dok god im važi viza. Kako nisam imala vremena da pripremim dokumenta za vizu, sledeći vikend ću provesti u Crnoj Gori.

Preveo Nikola Radić

Ovaj tekst je objavljen uz podršku ambasade Švajcarske u Beogradu i Fondacije Hajnrih Bel u Srbiji.