Istopolna partnerstva u Crnoj Gori – ljubav van sistema

pride flag

Istopolni, homoseksualni, gej/lezbo parovi – kako god ih mi danas nazivali – postoje otkako postoje stanovnici teritorije koju danas pokriva Crna Gora. Ali, kao i u svim društvima koja dijele sličnu istoriju i svjetonazore poput crnogorskog, ovi parovi su tokom vjekova nailazili na visok stepen društvenog odbacivanja, mržnje, nasilja, predrasuda i diskriminacije. Sve ovo, naravno, je proizilazilo iz nerazumijevanja koncepta istopolne ljubavi i odnosa, ali i snažnih stega patrijarhalno-religijskih dogmi koje su se veoma lako i duboko ukorijenile na ovim prostorima.

Umjetnost, prije svega književnost sa prostora bivše Jugoslavije, još od srednjevjekovnog perioda prepoznaje i svjedoči o istopolnoj ljubavi, mada to postaje očigledno i shvaćeno tek krajem prošlog vijeka. Naravno, ovdje vrijedi pomenuti i taj period u književnosti, prije svega Kovačevu Malvinu, Bulatovićevu Mariku, ali ili brojne manje umjetnike koji su svoju ljubav anonimno pretočili u pisanu riječ ili druge forme izražaja.

Savremena Crna Gora je, posmatrano od početka ovog vijeka, polako počela da shvata i prihvata da u njenim granicama postoje brojne različitosti, van onoga što je tradicionalno viđeno kao „manjinsko“ – vjera, nacija, etnicitet i sl. Tako se već 2002. godine polako i tiho počinje govoriti o „eL Dži Bi Ti“ osobama, prije svega u institucijama sistema, a pod uticajem reformskih procesa i međunarodne zajednice.

Crnogorskom sistemu će trebati još decenija da se pokrene sa mrtve tačke i da, prije svega, „prizna“ da u našoj zemlji uopšte postoje ti „eL Dži Bi Ti“, pa tek onda i da se oni suočavaju sa brojnim i ozbiljnim problemima u svakodnevnim životima. Tada još uvijek nije bilo direktnog pomena pravnog prepoznavanja i regulisanja istopolnih zajednica i odnosa.

Prvi značajan korak naprijed za crnogorsku LGBTI zajednicu je bilo formiranje nevladine organizacije LGBT Forum Progres i javno autovanje njenog izvršnog direktora Zdravka Cimbaljevića. Te 2010. godine, kada su se ove dvije istorijski značajne stvari desile, crnogorsko društvo je doživjelo šok, a ja bih se usudio da kažem da je to samo bio šamar realnosti. Po prvi put imali smo „eL Dži Bi Ti“ osobu od krvi i mesa u javnosti sa kojom su neki mogli da se identifikuju, a drugi (većina) da označe kao glavnog neprijatelja svega što je tradicionalno i „naše“.

Nazad se više nije moglo, lavina promjena je pokrenuta i postavilo se pitanje šta dalje? U julu 2013. godine održana je prva parada ponosa u Crnoj Gori – „SeaSide pride“ u Budvi – čime je LGBTI zajednica na velika vrata ušla u javni život Crne Gore i tim događajem je sam LGBTI pokret u Crnoj Gori, kakvim ga danas znamo, počeo da postoji. Upravo će ovaj pokret artikulisati i potrebu da se pitanje istopolnih zajednica u Crnoj Gori pravno prepozna i reguliše kao takvo.

Prvi pokušaj usvajanja zakona, koji se neuspješno završio, desio se 2019. godine, kada u Skupštini Crne Gore nije postojala većina za njegovo izglasavanje. U tom trenutku smo bili u najmanje petoj godini aktivnog procesa za donošenje i usvajanje ovog zakonskog rješenja, vođeni kako iskustvima naših susjeda iz Hrvatske i Slovenije, tako i postojećom praksom na nivou ostatka Evropske unije. Međutim, deklarativna politička volja nije bila i suštinska, te je tako ovaj zakon „pao“ u Skupštini.

Godinu dana aktivne i predane borbe nas dovodi do Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, koji je Skupština Crne Gore usvojila na sjednici održanoj 31. 06. 2020. godine i koji predstavlja posljednji korak u administrativno-pravnoj borbi LGBTI pokreta i prvi korak u novoj borbi za punu i suštinsku ravnopravnost. Usvajanje ovog zakona, kao što je već pomenuto, nije bilo bez snažnog protivljenja konzervativnih i patrijarhalnih struktura u društvu - vjerskih zajednica, ekstremnih političkih struja i pojedinih udruženja građana.

Ipak, zakon je usvojen i time je višegodišnji proces priveden kraju. Na Vladi Crne Gore i Skupštini je ostalo da usvoje predviđena podzakonska akta i usklade vezano zakonodavstvo, kako bi do 15. 07. 2021. godine Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola mogao da stupi na snagu. Ali, dešavanja od 30. 08. 2020. godine, odnosno istorijske političke promjene u crnogorskom društvu i sistemu, kao i društveno-politički procesi koji su uslijedili nakon toga, doveli su do toga da još uvijek nismo ni blizu neophodnom zakonskom usklađivanju neophodnom za njegovo stupanje na snagu.

Jednostavno rečeno, nova Vlada i skupštinska većina ovo pitanje nisu posmatrali kao prioritetno, barem do sada, te se tako nije ni našlo na njihovom dnevnom redu. Svakako moramo da razumijemo da nije ni bilo očekivano da će se istopolna partnerstva odmah naći na dnevnom redu, pored postojanja toliko urgentnijih problema u oblastima korupcije, organizovanog kriminala, pražnjenja budžeta i sl. Na sastanku LGBTI organizacija civilnog društva sa ministrom pravde, ljudskih i manjinskih prava, dr Vladimirom Leposavićem, održanog 25.12.2020. godine dobili smo uvjerenje da će ovaj zakon veoma brzo biti među prioritetima tog resora i Vlade, čime smo u tom trenutku bili zadovoljni.

Resorno ministarstvo u ovom trenutku aktivno radi na tome da se veliki broj neophodnih koraka obavi po ubrzanoj i skraćenoj proceduri, kako bi se primjena Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola mogla osigurati do kraja 2021. godine, čime smo u ovom trenutku zadovoljni i smatramo da je to realan i objektivan krajnji rok za njegovu primjenu. Sve preko toga predstavljalo bi neopravdano odlaganje i prolongiranje, koje ne bi mogli da tolerišemo.

Sam zakon, kao što sam već rekao, nije bio bez „kontroverzi“. Pored snažne osude i protivljenja dijela šire javnosti, same LGBTI organizacije civilnog društva su imale brojne kritike na sadržaj finalne verzije zakona koja je predata poslanicama i poslanicima na razmatranje. Tako su LGBT Forum Progres i LGBTIQ Socijalni Centar, u više navrata, ukazivali na nedostatke koje ovaj zakon sadrži i tražili od resornog ministarstva (tada Ministarstvo za ljudska i manjinska prava) da ih ispravi. Pored toga što su ove organizacije aktivno učestvovale u radnoj grupi koja je kreirala nacrt teksta zakona, ni kroz rad u toj grupi ni kasnije naše sugestije i predlozi nisu uvažene.

Od samog početka tog procesa bilo je jasno da resorno ministarstvo ima jasan cilj i ideju o tome kako će zakon izgleda, te da organizacije civilnog društva predstavljaju samo „kozmetički“ dodatak u toj radnoj grupi, kako bi ista mogla da sebi da veći legitimitet pred kritičarima i kod međunarodnih partnera. Konkretno, želim da ukažem samo na neke od primjedbi i sugestija koje smo imali na ovaj zakon, a koje nisu uvažene.

Činjenica jeste da životni partneri, prema usvojenoj verziji zakona, imaju mnogo manji obim prava u odnosu na bračne supružnike. Slobodno mogu da kažem da je to negdje oko pedeset procenata manji obim pravne jednakosti, što u velikoj mjeri obesmišljava ideju i koncept jednakosti svih građana i građanki ove zemlje, kako smo više puta i isticali.

 

Na neka od ključnih pitanja koja i dalje ostaju predmet pažnje javnosti treba posebno napraviti osvrt. Tako, na primjer, kada govorimo o djeci i usvajanju ili hraniteljstvu, istopolni partneri ne mogu da usvajaju djecu, ne mogu da budu hranitelji i imaju veoma mali obim prava u odnosu na djecu uopšte, što smatram da je jako loše. U suštini, ovaj zakon ne poznaje istopolne partnere kao zajednicu koja je sposobna da formira porodični dom, već samo kao „zajednicu dvije osobe istog pola“, što je dehumanizujuće za sve nas, bez obzira na to da li želimo da stupimo u ovaj vid formalnog partnerstva ili ne.

 

I ranije smo komentarisali da se ovakvo  konstruisanje stvari, idejno i terminološki, slobodno može posmatrati kao diskriminatorino i suprotno onome što je suština porodice i porodičnih odnosa. Tako, na primjer, partner ili partnerka osobe koja ima dijete, odnosno koju Ustav vidi kao roditelja, u najboljem slučaju ima status dadilje ili ujne/tetke/strine koja pomaže da se podignu djeca.

 

Sam čin sklapanja životnog partnerstva, pod okriljem zakona koji je namijenjen isključivo istopolnim parovima, predstavlja čin javnog i institucionalnog autovanja, kako pred svim institucijama sistema, tako i pred svim privatnim pravnim subjektima sa kojima životni partneri potencijalno dolaze u kontakt. Ne smijemo da zanemarimo činjenicu da je pretpostavka da je neko LGBTI osoba dovoljna da izazove ozbiljnu diskriminaciju i nasilje, o čemu može da svjedoči svaka LGBTI osoba u Crnoj Gori. Dakle, možete onda da zamislite količinu diskriminacije i nasilja sa kojima će da se suoče istopolni parovi, onog momenta kada se sazna da su sklopili partnerstvo i da su dio LGBTI zajednice.

 

U društvu u kome je stepen homofobije veoma visok (čak i preko 80 procenata, prema najnovijim istraživanjima)[1] jedan ovakav zakon će da stvori kontra-efekat onome koji je zamišljeno da proizvede, a to je pravno izjednačavanje i zaštita istopolnih parova. Sasvim je jasno da će, u ovakvim uslovima kakvi sada vladaju u Crnoj Gori, LGBTI osobe biti obeshrabrene i opravdano zabrinute za svoju bezbjednost ukoliko odluče da sklope životno partnerstvo i preuzmu na sebe rizik javnog i institucionalnog autovanja.

 

Ono što je bila ideja iza ovog zakona je sasvim obesmišljeno i izvrnuto tako da nema mnogo praktičnog smisla i upotrebne vrijednosti za sve one istopolne parove koji žive i stvaraju u Crnoj Gori. Naravno, nije cjelokupan zakon, tj. njegove odredbe, negativan u odnosu na one kojima treba da služi i koristi. Ipak je činjenica da jedan ovakav dokument postoji mnogo bolja od pravnog vakuuma i neizvjesnosti koja je postojala prije toga. Ovo je svakako prvi korak ka suštinskoj pravnoj, bračnoj i Ustavnoj jednakosti svih parova u Crnoj Gori, jer ljubav je ista za sve i ne može na ovakav način biti grubo unižavana.

 

Raduje me što postoje odredbe koje predviđaju neke elementarne, svakodnevne životne stvari, kao što su uzajamna njega, zdravstvena i socijalna zaštita, nasljeđivanje imovine i druge pojedinosti koje su predviđene, ali to ne anulira činjenice koje sam gore pomenuo, kao što ne anulira ni činjenicu da sva ova prava nisu dostupna onim istopolnim parovima koji svoj odnos ne žele da „registruju“, što ovaj zakon čini dodatno diskriminatorskim.

 

Kako sam Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola još uvijek nije stupio na snagu, možemo samo da nagađamo kako će njegova primjena da teče u praksi. Ali, imajući u vidu ozbiljnost svega na šta sam ranije ukazao, neka od tih nagađanja će se vrlo vjerovatno i ostvariti.

 

U komunikaciji sa resornim ministarstvom, sada Ministarstvom pravde, ljudskih i manjinskih prava, imamo informaciju da će najvjerovatnije doći do kašnjenja u implementaciji ovog zakona, te da planirani datum – 15. jul 2021. – neće biti ispoštovan. Ali, u ovom resoru i organizacijama civilnog društva postoji nada da će taj rok biti kraj tekuće godine, što za sada djeluje prihvatljivo, pogotovo imajući u vidu cjelokupan novonastali politički kontekst u Crnoj Gori.