Kako ukinuti ugalj - Intervju sa Simonom Ilzeom

Iako joj je zvanično ime Komisija za rast, strukturalne ekonomske promene i zaposlenost, u nemačkoj javnosti ova komisija, osnovana u junu prošle godine, mnogo je poznatija kao Komisija za ugalj. Pre nekoliko dana, krajem januara, Komisija je došla do zaključaka i preporuka o dobijanju električne energije iz uglja. O tome šta piše na ovih 130 strana izveštaja – koji su planovi, mere, akcije, preporučeni koraci – za “Vreme” govori Simon Ilze, direktor Fondacije “Hajnrih Bel” (HBS), koji se na toj poziciji nalazi u poslednjih devet meseci. “U suštini, preporuka Komisije jeste da Nemačka treba da prestane da sagoreva ugalj za struju i grejanje do 2038. godine. Dakle, da ugalj bude ukinut do 2038, uz predložene korake i obezbeđenja da se dotle stigne”, kaže Ilze.

“VREME”: Kakvi su koraci koje Nemačka treba da preduzme da bi uspela da ukine ugalj?

SIMON ILZE: U izveštaju Komisija analizira sadašnju situaciju u Nemačkoj, zakonodavni okvir EU, globalni okvir Pariskog sporazuma, i onda dolazi do mera koje treba da se sprovedu – da se zatvore elektrane na ugalj kapaciteta 12,5 gigavata (GW) do 2023. godine. A onda, do 2030, treba ukinuti još 12,5 GW, čime će se dostići željeni nivo za sektor energetike. Nemačka ima različite ciljeve, glavni cilj je da se do 2050. godine smanji emisija gasova sa efektima staklene bašte (GHG) za 80–95 odsto u odnosu na 1990. godinu. Dakle, maltene da se dostigne neutralnost emisije CO₂, odnosno skoro nulta emisija. Postoji i bliži cilj, za 2020. godinu, a to je smanjenje emisije od 40 odsto, koje, međutim, neće biti ispunjeno.

Zašto?

Bilo je potrebno vreme da se nađe politički kompromis među različitim zainteresovanim stranama i upravo zato je ova komisija i osnovana. Ona okuplja nauku, obrazovanje, politiku i biznis, a ideja je bila da se dođe do saglasnosti za celo nemačko društvo: kako da se napusti ovaj veoma važan izvor energije. Ujedno, Komisija je predložila načine na koje možemo da smanjimo jaz koji će se napraviti do 2020. jer nećemo uspeti da smanjimo emisiju za 40 odsto, kao i načine kako da se dostigne cilj za 2030. godinu, a to je smanjenje za 55 odsto.

Kako se ovi nalazi Komisije uklapaju sa Pariskim sporazumom?

U Pariskom sporazumu piše da svetsko društvo treba da uradi sve što je u njegovoj moći da se povećanje prosečne temperature ograniči na dva stepena, ali i da se pokuša da to povećanje ne bude veće od 1,5 stepeni. Pariski sporazum predviđa da svaka zemlja napravi svoj plan, tako da je Nemačka u ovom procesu usvojila Nacionalnu strategiju o klimi koja označava put u vezi sa ovim smanjenjima. U tom smislu, 40 odsto smanjenja emisije do 2020. je ambicioznije od EU ciljeva, i znatno bi doprinelo dostizanju ciljeva Pariskog sporazuma. Ali, Zelena partija, koja je povezana sa HBS, kao i nevladine organizacije koje se bave zaštitom životne sredine, kažu da ukidanje uglja do 2038. nije dovoljno brzo, odnosno da je prekasno da se zagrevanje zaustavi na 1,5 ili 2 stepena.

Pročitao sam da je u iskopavanje uglja u Nemačkoj uključeno oko 60.000 zaposlenih. Šta će biti s njima?

Da, to je broj direktno ili indirektno zaposlenih povezanih sa proizvodnjom električne energije iz uglja. Komisija je imala fokus na četiri velika regiona povezana sa ugljem i njen zadatak bio je da pruži preporuke kako da se ovi regioni strukturno promene, tako da ne izgube 60.000 zaposlenih. U aneksu konačnog izveštaja Komisije postoji velika lista infrastrukturnih mera i investicija u ove regione. To su različite stvari – inovacioni centri za obnovljivu energiju, nove železničke pruge, novi putevi, dakle, infrastrukturne investicije svih vrsta. To je način da se ublaži taj udar i da se ne izgube ti poslovi.

Koja vrsta energije će zameniti ovu energiju dobijenu iz uglja?

Na duge staze to će biti energija iz obnovljivih izvora. Ona je u porastu u Nemačkoj, sada smo negde na 38 odsto od celokupne energije, ali treba nam izvor energije za prelazni period, jer mi još uvek nemamo kapacitete potrebne kada je mrak i kada nema vetra. U svom istraživanju sam naučio reč dunkelfl aute, što znači “tama i bez vetra”. Mislim da će gas igrati veliku ulogu, Komisija opširno piše o gasu. Međutim, nije ideja da se sve prebaci na gas, nego da se nađu nova, fleksibilna rešenja za gas kao tranzicioni izvor energije, sve dok obnovljivi izvori energije i kapaciteti za skladištenje ne budu izgrađeni. Sada postoje nove ideje u vezi sa gasom, tu je tečni na ni gas, i vodonik igra sve veću ulogu, dakle, da se ne sagoreva zemni gas poput metana, jer on takođe zagađuje životnu sredinu.

Da li je mišljenje Komisije obavezujuće ili nije?

Nije obavezujuće, nije zakon. To je preporuka, ali je Komisija napravljena odlukom vladajuće koalicije, SPD i CDU, u njihovom koalicionom ugovoru. Tako da je reč o veoma ozbiljnoj komisiji, za koju svi znaju, o kojoj pričaju i koja ima veliku reputaciju. Sada to mišljenje treba da bude “prevedeno” u zakon. Čekamo do maja na zakone koji će u svoje odredbe da ubace preporuke Komisije.

Video sam da nuklearna energija čini dobar udeo ukupne proizvedene energije u Nemačkoj. Ovo je bila takozvana Komisija za ugalj, šta je sa nuklearnom energijom?

Ukidanje nuklearne energije već je odlučeno nakon katastrofe u Fukušimi. Tu je takođe reč o dugoročnom planu. Nuklearna energija će biti ukinuta 2022. godine, to je odluka, već se nalazi u zakonu. Nemačka zaista prolazi kroz veliku energetsku revoluciju i promenu – do 2022. neće biti nuklearne energije, do 2023. biće 12,5 GW manje energije iz uglja, tako da je to velika promena, a nadamo se do 2038. i bez uglja. Takođe, u izveštaju piše da će 2032. biti provereno da li je ukidanje uglja moguće već 2035. godine.

Šta je sa nemačkim investicijama u inostranstvu? Da li ovo gašenje uglja znači da će se izvući iz eventualnih energetskih investicija
koje imaju ugalj? Da ne bude da je Nemačka prestala da koristi ugalj, ali da ima investicija u drugim zemljama koje će da rade upravo na ugalj.

Nadam se da neće biti tako. Ono što znam jeste da je zvanična pozicija nemačke vlade da energetska tranzicija ka obnovljivim izvorima energije (OIE) postane globalna stvar, jer Nemačka to ne može sama da uradi. Prvo to treba učiniti u Evropi, a potom da postane globalno. Mislim da je za Nemačku mnogo unosnije da izvozi i investira u inostranstvu u OIE nego u ugalj. Nemačke kompanije proizvode turbine za velike hidroenergetske sisteme, a solarne kompanije su imale dosta problema zbog proizvoda kompanija iz Kine, ali i dalje može mnogo novca da se napravi u održavanju i novim tehnologijama. Sa druge strane, znam da tehnologija kojom se kopa ugalj u Srbiji takođe dolazi iz Nemačke. Nisam čitao ništa o tome u izveštaju Komisije, ali se nadam da to neće biti slučaj. Naravno, ne možete da kažete kompanijama da ne prodaju nešto u inostranstvu i da ne vode biznis kako misle da treba, ali RWE, velika kompanija za ugalj u Nemačkoj, takođe je u velikoj tranziciji. Njihov osnovni posao više neće biti ugalj, napuštaju i ugalj i nuklearnu energiju.

To je privatna kompanija?

Jeste, ona je na berzi, ali gradovi Dortmund i Esen zajedno imaju oko 10 odsto akcija.

Zanima me kako ta tranzicija može da izgleda. Jer, u Srbiji, najveći proizvođač električne energije jeste EPS, a najveći deo te energije dolazi iz uglja. Iz sadašnje pozicije deluje da ne postoji način da se ugalj ukine i da se pređe na obnovljive izvore ukoliko EPS to ne uradi, a ne deluje da će to da uradi. Kako ide ta tranzicija?

To je jedno od glavnih pitanja. Mislim da tranzicija polazi od čvrste odluke i vizije vlade. Potrebne su vizija i odluka da se postave ciljevi, kao i da se to objasni građanima. Nemačka energetska tranzicija je veoma participativna, ljudima je stalno objašnjavano, a proces i dalje traje i o tome se javno raspravlja: kakvu energiju u budućnosti želimo za Nemačku. Ukidanje nuklearne energije bilo je velika kontroverza, Zelena partija je bila uključena u tu raspravu tokom 30 godina. Ali, nakon toliko godina diskusije, sa pozicije “ne, naravno da ćemo da koristimo nuklearnu energiju”, došlo se do toga da je vlada konačno rekla “mi više ovo ne želimo, izaći ćemo iz nuklearne energije”. Černobilj je bio veliki šok za Nemačku, pa potom i Fukušima – pokazali su svu nesigurnost nuklearne energije, a tu je i veliki problem sa nuklearnim otpadom. Slično je sa ugljem, mada čak i teže: u toj industriji ima mnogo radnika, a ugalj je važan deo druge industrijske revolucije, tako da sa sobom nosi mnoga značenja, tradiciju i kulturu. Energija Srbije je praktično izgrađena na uglju, tako da u jednom trenutku morate da počnete diskusiju i uključite različite zainteresovane strane – naučnike, industriju, NVO, kompanije – kako biste videli na koji način možete da popravite stvari u vezi sa čistoćom vazduha, čistijom energijom, i kako da sve to napravite ekonomski interesantnim. Alternativa može biti zanimljiva, a toliko se toga dešava i odvija se energetska revolucija da mislim da Srbija ne bi smela da propusti ovu priliku.

Možete li da uporedite kako teče proces energetske tranzicije u Nemačkoj u odnosu na druge EU zemlje, ali i na zemlje regiona?

Svaka zemlja ima svoju raspravu i pristupvlade toj stvari, ali Pariski sporazum iz 2015. jeste ujedinio zajedničku viziju, što je bilo veoma važno. Sve evropske zemlje su potpisale sporazum – svi su potpisali, osim SAD, koje su se povukle – ali je i EU kao celina potpisala sporazum. Stoga, postoji zajednički evropski cilj da se temperatura ne podigne za više od 1,5 stepeni. Kako doći do toga stvar je diskusije u svakoj zemlji. Na primer, Francuska se u velikoj meri oslanja na nuklearnu energiju. Nuklearna industrija je veoma važna za njih, oni i izvoze tu energiju i misle da je to dobar način da se dostignu planirani ciljevi, jer nuklearna energija nema emisiju GHG.

Nemačka i njena Komisija mogu biti model za ukidanje uglja za druge zemlje. Naravno, Poljska, na primer, svakako želi da nastavi da investira u ugalj, grade i nove elektrane na ugalj, ali brojevi su tu ponekad zbunjujući. Postoji dosta starih elektrana koje se skidaju sa mreže, a postoje i nove elektrane koje nikada nisu završene. Nešto slično se događa i u SAD – Tramp je uvek govorio da hoće da investira u ugalj, a 2018. je bila godina u kojoj je zatvoreno mnogo elektrana na ugalj. A to je zbog toga što on ne može da ide nasuprot ekonomskim trendovima – obnovljiva energija jeste ekonomski trend koji raste širom sveta.

A ovaj ovdašnji region?

Energetska zajednica je ovde u regionu obratila pažnju na harmonizovanje energetskog tržišta EU sa ovdašnjim energetskim tržištem i mislim da je to vrlo koristan instrument. Ovaj region se i dalje mnogo oslanja na ugalj, ali postoji način, nije još kasno, da se i ovde započne energetska tranzicija. Takođe, postoje određeni zakoni, poput Direktive EU o velikim postrojenjima za sagorevanje (Large Combustion Plant Directive), koja postavlja ciljeve i govori šta je legalno da se izgradi, a šta nije. Energetska zajednica je ustanovila da izgradnja nove elektrane na Kosovu nije u skladu sa zajedničkim pravilima Energetske zajednice o konkurenciji. Ali, cena je najbolji argument. Svetska banka je htela da finansira ovaj projekat na Kosovu i u svojim smernicama oni uvek kažu da treba uraditi ono što ima najpovoljniju cenu. A ugalj više nije najpovoljniji i odustali su od finansiranja.

Šta je povoljnije od uglja?

Obnovljivi izvori energije – vetar i sunce, naročito sunce. Svetska banka je čak rekla – mi nećemo da fi nansiramo ovu elektranu na ugalj, ali imamo alternativni plan za vas, i dali su kosovskoj vladi ponudu koja sadrži baterije, sisteme za skladištenje, novu mrežu, a sve na vetar i sunce.

Stvar je u tome da ne možete mnogo da uradite bez ministarstva energetike. Ono se pita, bez njega su promene nemoguće.

To je tačno, i u Nemačkoj je to bio problem. U Nemačkoj se uvek tradicionalno vodi borba između ministra zaduženog za životnu sredinu i ministra energetike, i to je trajalo sve dok nisu energetiku spojili sa ministarstvom privrede. Sada je to zajedno, imaju odličnog “zelenog” državnog sekretara, člana Zelene partije, i on je u središtu energetske tranzicije. To je bila odluka vlade 2012, nakon Fukušime, kada su Angela Merkel i njena vlada energetsku tranziciju učinile ključnom ekonomskom temom. Ono što je učinilo mogućom energetsku tranziciju u Nemačkoj jeste liberalizacija energetskog tržišta.

Ovde formalno postoji slobodno tržište, ali EPS prodaje struju ispod ekonomske cene, kao neku vrstu socijalne mere. Stoga, niko ne može sa tim da se takmiči, i u suštini EPS i dalje ima monopol.

U Nemačkoj smo ranije imali oligopol, veliku četvorku. RWE je bio jedno od tih preduzeća i oni su bili odgovorni za različite regione u Nemačkoj. Od 2011. liberalizovali smo tržište, vladina agencija je odgovorna za elektromrežu, i postoji stotine i hiljade proizvođača energije. Mnogo njih je i u energetskim kooperativama, ili su organizovani na drugi način, ima ih više od hiljadu – sela i gradovi koji su se udružili i napravili vetropark ili solarne panele, ponekad i sami upravljaju mrežom.

Sa druge strane, ono što smo do sada videli od strane Ministarstva zaštite životne sredine kao novi razvoj u polju klimatskih promena jeste pošumljavanje. Nemoguće je da se dostignu klimatski ciljevi i ispune obaveze Energetske zajednice bez promena u energetskom sektoru. Naravno, pošumljavanje će biti dobro po smanjenje emisije CO₂, ali ono što je ova Komisija u Nemačkoj pokazala jeste da, na kraju dana, naročito ako imaš toliko uglja, a Srbija je na više od 60 odsto, moraš da se baviš energetskom industrijom – ona pravi te emisije i u nekom trenutku se mora promeniti.

 

Preuzeto iz nedeljnika "Vreme", 7. februara 2019.