Srbija na svim stolicama? Da li Srbija želi da pripada ruskoj sferi uticaja ili da pristupi Evropskoj uniji?

Military Parade, Belgrade October 16 2014
Teaser Image Caption
Military Parade, Belgrade October 16 2014

Krajem oktobra istraživanje javnog mnjenja pokazalo je da 70% Srba želi bliske veze s Rusijom, dok je 50% za pristup Evropskoj uniji. Kontradikciju u tome vidi svega 30% ispitanika, koji su se izjasnili za bliske veze s Rusijom umesto za pristup Uniji. Srbija sedi na dve stolice, zaključio je Institut za istraživanje javnog mnjenja. Stavom da može i jedno i drugo narod sledi zvanične izjave državnog vrha. Objavljeno mnjenje, koje se i svodi na ulogu megafona za Vladu, i ne nudi nikakvu alternativu. Kurs vladajuće koalicije u Srbiji, koju čine Srpska napredna stranka s predsednikom stranke i premijerom Aleksandrom Vučićem na čelu i Socijalistička partija Srbije predsednika stranke i ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, oscilira između neumornog potvrđivanja pripadnosti Evropskoj uniji i de facto jačanja zavisnosti Srbije od Rusije. To je rezultat žestokog konflikta iza kulisa. Vučić pokušava da u stilu autoritarnog, populističkog vođe zemlju spase od haosa bankrota[1], tražeći pri tome savet i podršku Zapada, tj. Svetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Evropske unije i naročito nemačke kancelarke. On najavljuje modernizaciju zemlje i čini prve korake koji bi mogli ugroziti njegovu popularnost. Nasuprot njemu nalaze se moćni protivnici: osnivač Srpske napredne stranke i aktuelni predsednik države Tomislav Nikolić, kao i koalicioni partner iz redova socijalista koji je preuzeo isplativu ulogu predstavnika ruskih interesa i koji pokušava da kontrira Vučićevoj politici.

Ozbiljnim protivnicima iz vladajućeg tabora treba dodati i slabu i zbog sujete smenjenog bivšeg predsednika Borisa Tadića podeljenu opoziciju u Skupštini. Dugoročno bi na težini mogla dobiti ona opozicija koja se trenutno, nakon poraza na izborima, iznova formira van Skupštine. Nacionalno-konzervativna Demokratska stranka Srbije, posle povlačenja dugogodišnjeg čelnika Vojislava Koštunice, sklopila je savez s krajnje desničarskim pokretom Dveri, s kojim bi mogla radikalnije da formuliše antievropski stav i zahtev za najveće moguće približavanje Rusiji i na novim izborima verovatno ponovo uđe u parlament. Ta stranka zahteva javnu raspravu o ulasku u Evropsku uniju i referendum.

Povratak antievropskog velikosrbina

Verovatno je za Vučića i Nikolića još neprijatniji povratak Vojislava Šešelja. Vođa Srpske radikalne stranke pušten je iz istražnog pritvora Haškog tribunala da do izricanja presude bude u Srbiji. Povratak tog bučnog, izuzetno vulgarnog i prostog antievropskog i etnonacionalističkog velikosrbina njegovoj će stranci, koja trenutno takođe nema predstavnika u parlamentu, dati novi polet. Šešelj ima pravo da bez prigovora srpske javnosti izrazi radost zbog ubistva „izdajnika” Zorana Đinđića, koji je pokrenuo okretanje od Rusije ka Evropi. Izdajnici su za njega i Vučić i Nikolić, koji su 15 godina bili njegovi najodaniji saborci, da bi zatim 2008. napustili tog radikalnog nacionalistu i osnovali Srpsku naprednu stranku. Iako Šešelj možda precenjuje vlastiti uticaj u Srbiji 2014. godine, objavljivanjem detalja iz perioda zajedničke borbe sigurno će ih izložiti pritisku i isprovocirati nacionalne gestove i jačanje ruskog uticaja.

Taj sukob prikriva se retorikom neutralnosti, kojom Srbija stvara privid nemešanja u konflikt između SAD i Evropske unije, s jedne, i Rusije, s druge strane. Srbija zaista i želi sebe da vidi u toj poziciji. Verovatno nema zemlje koja do te mere priželjkuje povratak Hladnog rata koliko Srbija. Jer vođstvo Srbije veruje da politikom nesvrstavanja može da se nadoveže na uspešna poglavlja jugoslovenske politike, kada su drugi obigravali oko te zemlje i kada je ona bila u prednosti zahvaljujući svojoj međupoziciji. Ali danas Srbija pregovara o pristupu Evropskoj uniji, a državni vrh nije u stanju da objasni šta Srbija očekuje od članstva osim novca i investicija. Da li Srbija želi da pripada ruskoj sferi uticaja i bloku demokratija vođenih na etničko-nacionalnoj osnovi ili želi da pristupi Evropskoj uniji, čije zemlje članice nastoje da nacionalne interese sačuvaju transformacijom u novi oblik međudržavnosti i naddržavnosti?

Dva događaja iz oktobra 2014. pokazuju kakvo je stanje stvari u političkom vrhu Beograda: vojna parada u čast predsednika Rusije Vladimira Putina 17. oktobra i otkazivanje prvog sastanka srpskog i albanskog premijera nakon skoro 70 godina zbog izgreda na fudbalskoj utakmici između Srbije i Albanije 14. oktobra u Beogradu.

Počasni gost Putin

Da bi Putin na putu za Azijsko-evropski samit u Milanu 17. oktobra svratio i u Beograd, proslava oslobođenja Beograda od nacističke okupacije 20. oktobra 1944. za njega je pomerena unapred. Tada su Beograd oslobodile jedinice jugoslovenske partizanske vojske i Treći ukrajinski front Crvene armije. U Beogradu 2014. Putin je imao priliku da, baš onako kako bi želeo i za Ukrajinu, predstavlja Ukrajinski front. Osim brojnih poznatih nacionalista i povratnika s aktuelnog Ukrajinskog fronta[2], počasni gosti bili su i članovi desničarsko-nacionalističke, antisemitske i antihomoseksualne ruske motociklističke bande „Noćni vukovi”, s kojima se Putin rado s vremena na vreme slika u crnoj koži. Ti su mu vukovi prilikom aneksije Krima i kasnije u avgustu 2014. u Sevastopolju, na monumentalnoj manifestaciji pred više od 100.000 učesnika povodom povratka Krima pod okrilje Rusije, i viđenje neprijatelja kao Ukrajine pod kontrolom kijevskih „fašista”, bili više nego korisni.[3]

Istorijska kamuflaža

Sasvim u skladu s tim, Putin je u Beogradu upozorio na ponovno rađanje fašizma u Ukrajini i na Zapadu. To je bilo potpuno po ukusu predsednika Srbije Tomislava Nikolića, koji obožava jasno razlikovanje prijatelja i neprijatelja, dobrog i lošeg. S Rusijom je Srbija uvek bila na pravoj strani i sve je ratove časno dobila. Jedino se čini da tome protivreči činjenica da je Nikolić još iz vremena kada je bio agresivni nacionalista i borac za Veliku Srbiju u ratu protiv Hrvata, baš kao i njegov uzor Šešelj, ostao priznati četnički vođa, dakle anti-antifašista u tradiciji monarhističkih nacionalista i neprijatelja partizana. Ali upravo to je i Putin. Sećanje na fašizam njemu i jednoj omladinskoj organizaciji kakvi su „Noćni vukovi” služi kao istorijska kamuflaža agresivnog nacionalizma, čiji je cilj da pod izgovorom zaštite ruskih manjina druge zemlje podvede pod svoju vlast. Putinov i Nikolićev anti-antifašizam predstavlja proslavu bratstva onih koji su iste krvi i pripadaju pravoslavnoj crkvi.

Putin, koji je vojnu paradu istrpeo očigledno nezainteresovan, nije bio u Beogradu samo zbog odavanja počasti njegovom doprinosu miru i bratstvu. Jer panslovensko, pravoslavno bratstvo podrazumeva i rusku sferu interesa koja nastoji da ostvari tri cilja: demonstrativnu podršku ruskoj politici prema Evropskoj uniji i SAD, sprečavanje pristupa Evropskoj uniji, tj. zagarantovan ruski uticaj i nakon kasnijeg pristupa, i naposletku osiguravanje ruskih ekonomskih interesa kako bi Rusija proširila kontrolu nad ovom ekonomski veoma slabom zemljom.

Parada je poslužila kao demonstracija podrške ruskoj poziciji, a nju potcrtava i to što Srbija odbija da se pridruži sankcijama koje je Evropska unija uvela protiv Rusije. Ekonomski interesi Rusije ciljaju pak na dve stavke: osiguravanje dominantnog i veoma isplativog položaja ruske gasne i naftne industrije u Srbiji i njegovo korišćenje za politički pritisak i uticaj – danas kao i nakon pristupanja Evropskoj uniji. Putin je pozvao Srbiju da poveća izvoz poljoprivrednih proizvoda u Rusiju i time nadomesti mali deo izvoza Evropske unije koji je Rusija blokirala recipročnim sankcijama. To je bilo zamišljeno kao provokacija, budući da znatno povećanje srpskog agrarnog izvoza spram potreba Rusije nije ni moguće usled nedovoljnih kapaciteta Srbije.[4] No što se tiče kontrole nad naftnom i gasnom industrijom i energetskom infrastrukturom Srbije, koju bi tek trebalo uspostaviti veoma skupom izgradnjom Južnog toka od Rusije kroz duboko Crno more[5] ili pak daleko povoljnije kroz kopneni koridor uz obalu Crnog mora do Pridnjestrovlja i zatim preko Bugarske i Srbije do Mađarske, tu su posredi zaista važni strateški interesi.[6] Jer isporukom energije Moskva Balkanu i velikim delovima Istočne i Srednje Evrope nudi traženu robu, koja zbog manjka na svetskom tržištu i usled nedovoljne regionalne saradnje dozvoljava formiranje „političke” cene i može se iznova i iznova koristiti za politički ucenu. Taj položaj Rusija želi da iskoristi i u tome je podržavaju značajni politički krugovi u Srbiji, koji su spremni da za podršku Rusije kao članice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija oko pitanja Kosova plate svaku cenu.

Kada je potpisana nezavisnost Republike Kosovo, srpski politički vrh, s nacionalno-konzervativnim Vojislavom Koštunicom na čelu, a sledio ga je socijademokratski orijentisani predsednik Boris Tadić, izbegao je brojne zakone i narušio Ustav da bi 2008. godine Rusiji prodao 59% Naftne industrije Srbije, koja je držala monopol na naftu i gas, i to pod neuobičajeno povoljnim uslovima.[7] Ni to nije bilo dovoljno, pa su u onom delu industrije koji je ostao Srbiji postavljeni menadžeri po volji Moskve. Oni su pretežno iz redova Socijalističke partije Srbije, stranke Slobodana Miloševića, koja je zadržala i ime i kontrolu nad većim delom javnog sektora i preduzeća u državnom vlasništvu. Među tim preduzećima je i Srbijagas, koji je pod bogato nagrađenom upravom socijaliste (i skupštinskog poslanika) Dušana Bajatovića u protekle tri godine nagomilao 1,2 milijarde evra dugova, što državu Srbiju dovodi korak bliže bankrotu.

Gas kao instrument pritiska

Srbijagas kupuje skup gas preko posrednika i prodaje ga ispod cene domaćinstvima i preduzećima. Brojni slučajevi u kojima snabdeveno preduzeće bez ikakve intervencije ne plaća račune za gas i država kao vlasnik nastale dugove upisuje u svoje knjige svode se na mito. Tako se u Srbiji i mnoga privatna domaćinstva ophode prema računima za struju i gas.[8] Državna energetska preduzeća trpe to neplaćanje. Kada je reč o privatnim domaćinstvima, time se sprečava energetska oskudica široke populacije.[9] S druge strane, ovakav vid „socijalne energetske politike” kosi se sa svakim poštenim i jasnim vođenjem budžeta, demokratskom odgovornošću, važenjem i sprovođenjem ugovora i s odgovornošću domaćinstava za štedljivo trošenje energije. Za razliku od toga, nedeklarisane energetske subvencije srpskih preduzeća vode do toga da malobrojni pojedinci profitiraju od visokih plata i dobiti posrednika, dok država mora da nadoknadi velike gubitke koji na taj način nastaju. Osim toga, energetske subvencije uslovljavaju i nisku produktivnost brojnih preduzeća i sprečavaju njihovu modernizaciju. Među profitere spadaju i brojni članovi Socijalističke partije, koji se često bez obzira na kvalifikacije udomljavaju u Srbijagasu. Bajatović je i u odboru rusko-srpskog posrednika Yugorosgaza i tamo prima izuzetno visoku platu. Na toj svojoj funkciji nedavno je produžio ugovor između Yugorosgaza i Gazproma za još deset godina.[10]

Srbija gas plaća skuplje od evropskog proseka

No srpsko društvo ne plaća samo visoku cenu loše ekonomije, korupcije i partijskog poltronstva, koja se manifestuje u konstantnom porastu državnog deficita i u sve manjem poverenju u funkcionisanje državnih institucija. Ono plaća i visoku cenu ruskog gasa, što ga neprestano vodi u sve veću zavisnost od Moskve. Od aprila Rusija od Ukrajine traži 485 američkih dolara po 1.000 m3, aktuelno je dogovorena cena od 385 dolara; Litvanija plaća 370 dolara. U poređenju s tim zemljama, koje imaju veoma napet odnos s Rusijom, bratski bliska Srbija Rusiji plaća 485 dolara, a ta je cena daleko iznad evropskog proseka od oko 380 dolara. Ubacivanjem posrednika pri prodaji ta se cena još i povećava. Srbija ni u jednom trenutku nije imala koristi ni od aktuelnog pada cene nafte na svetskom tržištu, a time ni od pada cene prirodnog gasa. Srbija zbog niskih vlastitih proizvodnih kapaciteta i jednostrane orijentacije ka Rusiji u velikoj meri zavisi od ruskog gasa. U slučaju dugotrajnije obustave isporuke gasa iz Rusije, između 60% i 80% snabdevanja gasom bilo bi ugroženo. Visoka cena gasa dovodi i do stalnog zaduživanja kod snabdevača Gazproma, što prezadužena Srbija želi da izmiri prenosom udela u državnim preduzećima. Takvo izmirivanje dugova putem privatizacija u korist ruskih poverilaca trenutno, doduše, tapka u mestu zbog poteškoća pri proceni mahom propalih preduzeća.[11] Ali kretanje ka sve većoj ekonomskoj zavisnosti jasno je uočljivo.

Ova zavisnost od ruskog gasa, cena iznad proseka i otvoreno korumpirano vođenje snabdevanja Srbije gasom prošle godine doveli su do kratkotrajne javne rasprave o toj pogubnoj i iz ugla približavanja Evropskoj uniji kontraproduktivnoj politici. Tadašnja ministarka energetike, Zorana Mihajlović iz Srpske napredne stranke, dovela je u pitanje pravnu ispravnost sporazuma s Rusijom i visinu cene gasa. Ona je predložila nove pregovore i kritikovala Dušana Bajatovića iz redova socijalističkog koalicionog partnera, ključnu figuru industrije gasa u Srbiji, zbog sve većih gubitaka Srbijagasa. Ishod te rasprave je jasan: intervencijom predsednika Nikolića i Kremlja ona je postala persona non grata energetske politike. Kada su nakon prevremenih parlamentarnih izbora u martu 2014. najpre otputovali u Moskvu, pobednik izbora Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, u tom trenutku i dalje premijer,  verovatno su dobili jasne instrukcije: Zorana Mihajlović ne treba da ostane ministarka energetike. Umesto nje Moskva je želela da se na čelu ministarstva presudnog za njene interese nađe socijalista. Tako je i bilo: Vučić je uprkos apsolutnoj većini morao socijalistima da ponudi učešće u formiranju Vlade, a socijalista Aleksandar Antić danas je na čelu Ministarstva energetike. Dušan Bajatović i dalje je član socijalističke poslaničke grupe, direktor Srbijagasa i član odbora posrednika Yugorosgaza.

Iako su srpski socijalisti po volji Moskve, sa Gazpromom postoje velike tenzije. Dug Srbije prema Gazpromu iznosi preko 200 miliona američkih dolara. Izmirenje tog duga prenošenjem udela u preduzećima na Rusiju ne napreduje. Država Srbija primorana je da pri budžetskom deficitu od 7,5% smanji plate u javnom sektoru i penzije i da svaki dinar na međunarodnom tržištu pozajmi uz kamatu od preko 7% za državni zajam od 10 godina. Uz to zemlja poslednjih nekoliko sedmica uvozi struju koju plaća skupim devizama, budući da je lokalna industrija uglja nakon poplava u maju tek donekle osposobljena za proizvodnju. Neki kopovi u Kolubarskom okrugu još su pod vodom i zbog korumpirane podele angažmana ispumpavanje zasad nije moguće. To što Moskva u ovakvoj situaciji povećava pritisak i neposredno pred zimu smanjuje isporuku gasa za 28% jasan je signal državnom vrhu u Beogradu. Beograd to smatra prolaznim problemom koji je na neki način povezan s Ukrajinom. O čemu je zapravo reč?

Odnosi s Albanijom

Zašto je otkazana poseta albanskog premijera Edija Rame Beogradu planirana za 22. oktobar? To je trebalo da bude prva poseta albanskog premijera nakon skoro 70 godina. Koliko je veliki jaz koji treba premostiti pokazuje i Ramina namera da poseti albansku manjinu u Srbiji i položi cveće na spomenik Dimitriju Tucoviću. Vođa ranog socijalističkog pokreta u Srbiji (1881–1914) učestvovao je u Balkanskom ratu 1912. i zabeležio iskustva iz srpskog osvajanja Kosova u tekstu „Srbija i Albanija. Jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije” (1914). On tu govori o „pokušaju ubistva s predumišljajem” Srba nad kosovskim Albancima. Vojni uspeh Srbije seme je budućih sukoba: „Srbija je u balkanskim ratovima udvojila ne samo teritoriju nego i broj spoljašnjih neprijatelja.” Albanija je na Balkanu u sličnom položaju kao Srbija, jer izvan njenih današnjih političkih granica Albanci žive na Kosovu, u Srbiji, u Makedoniji, Crnoj Gori i Grčkoj. Politika Velike Albanije, koja cilja na ujedinjenje Albanaca u regionu, dovela bi do eksplozije na Balkanu. Isto važi i za Srbiju, čija je velikosrpska politika devedesetih godina dovela Balkan do rata i genocida. Normalizacija odnosa Srbije s Republikom Kosovo krhka je i tapka u mestu. Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova i koristi srpsku manjinu koja tamo živi za širenje politčkog i društvenog uticaja. Jednako su krhki i odnosi s Bosnom i Hercegovinom, gde Srbija sebe vidi kao zaštitnika Srba iz Republike Srpske, srpskog entiteta Bosne i Hercegovine mahom očišćenog od Bošnjaka, odakle iznova dolaze signali o otcepljenju i pripajanju jednoj većoj Srbiji. Stoga je razumevanje između Albanje i Srbije od najvećeg mogućeg značaja za region i prema kriterijumima iz Kopenhagena za prijem novih članica predstavlja uslov kako za Srbiju tako i za Albaniju na putu u Evropsku uniju.

No za početak Rama nije bio u mogućnosti niti da poseti albansku manjinu i spomenik niti da sa srpskim premijerom otvori novo poglavlje u srpsko-albanskim odnosima i saradnji na Balkanu. To je rezultat niza provokacija koje su najpre dovele do prekida utakmice između Srbije i Albanije na kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 14. oktobra u Beogradu, a zatim i do otkazivanja Ramine posete.

Dron na stadionu

Utakmica je od samog početka bila u znaku ekstremnih tenzija. Albanskim navijačima nije ni bilo dozvoljeno da prisustvuju meču. Albanska reprezentacija našla se pred fer timom Srbije, koji se do kraja sportski poneo, i pred 300.000 srpskih navijača, koji su već tokom izvođenja albanske himne ometali i potpirivali netrpeljivost zvižducima i skandiranjem „Ubij, ubij, ubij Šiptara”, što je u srpskom jeziku pežorativan naziv za Albance. Nakon nekih 40 minuta, u kojima smrtne psovke nisu jenjavale, sudija je zaustavio igru zbog ubacivanja raketa na teren. Pretio je prekid utakmice. U tom trenutku nad terenom se pojavio dron za koji je bila zakačena zastava s obrisima veće Albanije i engleskim natpisom „autochthonous”. Tada je stadion eksplodirao. Navijači su skandirali: „Ubij Hrvata da Šiptar nema brata!”[12] Jedan od srpkih igrača skinuo je zastavu kada se dron približio terenu. Zatim mu ju je jedan albanski igrač oteo. Nekoliko desetina navijača uletelo je na teren i napalo albanske igrače. Kada su ovi pokušali da se kroz tunel sklone na sigurno, gledaoci su ih gađali projektilima, a napale su ih i srpske snage bezbednosti. Nije poznato da se neko preko razglasa stadiona ili neki od prisutnih spskih političara – recimo predsednik Nikolić u VIP loži – suprotstavio mržnjom ispunjenom divljanju srpskih huligana. I danima nakon toga premijer Srbije je skandiranje „Ubij, ubij!” smatrao normalnim huliganstvom. Tako je i na utakmicama Partizana i Crvene zvezde.[13] Nakon početnog oklevanja Vlada Srbije odlučila je da mora otkazati posetu Edija Rame, jer za ovaj incident odgovornost snosi isključivo Albanija zbog svoje velikoalbanske provokacije. Dronom je upravljala albanska ruka. Naizmenično su kao počinioci navođeni Olsi Rama, brat albanskog premijera koji je utkamicu pratio iz VIP lože, i albanski penjač koji se s dronom popeo na obližnji crkveni toranj i odatle upravljao njime a da ga nisu primetili i sprečili ogromni bezbednosni aparat uoči Putinove posete i oko 4.000 srpskih policajaca i snaga bezbednosti stacioniranih oko stadiona. Ta zvanična verzija Srbije toliko je nelogična da se nameće pitanje kome bi u interesu bila eskalacija na fudbalskom terenu kako bi se omela igra važna za novo poglavlje između Srbije i Albanije i saradnju na Balkanu. Mnogi faktori govore u prilog tome da su prekidom utakmice i nacionalističkim ispadima koji su usledili u Srbiji i Albaniji srpski krugovi kojima je to u interesu i koji su u stanju to da sprovedu želeli da spreče posetu albanskog premijera.

Ima li Balkan evropsku perspektivu?

Podsticaj za dolazak Edija Rame u Beograd stigao je sa Samita o Zapadnom Balkanu, na koji je savezna kancelarka Angela Merkel pozvala predstavnike vlada svih balkanskih zemalja u Berlin 22. avgusta. Njena poruka iz Berlina: Ceo Balkan ima evropsku perspektivu. Koliko će se brzo pristup odvijati zavisi od samih balkanskih zemalja. One moraju da normalizuju odnose, pokrenu zajedničke infrastrukturne mere i intenziviraju trgovinsku razmenu. Za širenje saradnje na Balkanu i razvoj zajedničke infrastrukture mogle bi dobiti kredite Evropske investicione banke. U međuvremenu, govori se o investicijama od oko 10 milijardi evra. Nagovešteno je, ali ne i jasno izgovoreno, da bi pristup balkanskih zemalja možda pre mogao da bude kolektivan – ne po principu regate nego po principu konvoja. Otkazivanje Ramine posete stalo bi na put i balkanskoj inicijativi Angele Merkel. Zato je kancelarka naposletku intervenisala kada je Ramin dolazak pretio da posve bude otkazan. Uticala je na oba premijera kako bi se dogovorili o novom datumu posete. Ona se i desila 10. novembra.

Potreba za regionalnom integracijom snabdevanja energijom

Uslovi za uspeh posete pogoršali su se. Srbija prekid utakmice predstavlja kao albansku zaveru i demonstraciju planova za stvaranje Velike Albanije. Članovi Vlade naglašavaju kako Albanija, koja od juna 2014. ima status kandidata za članstvo, još nikako nije zrela za početak pregovora o pristupu Evropskoj uniji. Srbija nedvosmisleno preferira princip regate i želi da izbegne kooperativni razvoj regiona kao kriterijum za pristup. Rama ističe ulogu Albanije kao zaštitnika albanske manjine u Srbiji i zahteva – protivno protokolarnom dogovoru – da Srbija prizna državnu nezavisnost Kosova. Njegovu izjavu na zajedničkoj konferenciji za štampu srpska televizija nije prevela. Predsednik države Nikolić odbio je da primi Ramu. Ali važne teme regionalne saradnje ipak su ostale na agendi za razgovor s Vučićem. Tu spada i pitanje regionalne integracije snabdevanja energijom kroz integrisanu infrastrukturu i razvijeno regionalno energetsko tržište. Novi dalekovod između Albanije i Kosova planiran za 2016. godinu približio bi albanski energetski sistem Srbiji i mogao predstavljati korak u pravcu integrisane infrastrukture. Albanija električnu energiju skoro stopostotno proizvodi u hidroelektranama i ima još potencijala za razvoj obnovljivih izvora energije. Da bi bolje amortizovala sezonske i dnevne oscilacije, potrebna joj je mogućnost da se uključi u veći regionalnu strujnu mrežu. Osim toga, Albanija i Srbija zajedno čine koridor koji Grčku povezuje s drugim zemljama Evropske unije. Jednako važni jesu i pregovori o pristupu Srbije pretprogramima regionalne berze električne energije. To je predviđeno Ugovorom o VIII regionalnoj evropskoj energetskoj zajednici, koja obuhvata Balkan, Bugarsku i Rumuniju, a odskora i Moldaviju i Ukrajinu. S potpunom liberalizacijom regionalnog tržišta električnom energijom, koja se očekuje u januaru 2015, trebalo bi da jedna takva aukcijska kancelarija bude otvorena sa sedištem u Crnoj Gori.

Na agendi razgovora između Albanije i Srbije našle su se, dakle, važne teme. Razvoj regionalne energetske zajednice mogao bi dugoročno da postane čak i najvažniji doprinos regiona jednom od najvećih planova Evropske unije za narednih nekoliko godina: Evropskoj energetskoj uniji. Taj potencijalni doprinos opravdao bi ravnopravno učešće balkanskih zemalja koje u dogledno vreme još neće postati članice Unije.  S ove strane maratonskog prilagođavanja regulativi EU, uslovljavanja finansijske pomoći i izveštaja o napretku tako bi se mogao testirati nehijerarhijski metod Evropske unije[14], iz kog bi onda zaista i mogla nastati sveobuhvatna saradnja u okviru članstva u Uniji. Preduslov za to jeste da se ispoštuje i oživi sporazum o regionalnoj energetskoj zajednici. Za Srbiju to znači da treba zaustaviti izgradnju Južnog toka sve dok upravljanje tokom i isporukom gasa ne bude u rukama više različitih aktera. To, uz drastično povećanje energetske efikasnosti, prvenstveno znači i diversifikaciju u snabdevanju energijom – dakle, upravo ono što Rusija izvesno želi da spreči i što njeni namesnici u srpskoj politici nastoje da osujete.

Prividni nacionalni interes

Srbiji se dopada da sebe vidi u ulozi zemlje kojoj se udvaraju i Rusija i Evropska unija. Naprosto, ponosno se saopštava kako se ova zemlja u skladu sa stavom prema Kosovu zalaže za teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine, ali neće kritikovati Rusiju niti se pridružiti sankcijama protiv nje.[15] To je u nacionalnom interesu jer se ne sme staviti na kocku ni panslovensko bratstvo ni srpsko-ruska trgovina. Ta je trgovina za ekonomski slabu Srbiju jednostavno isuviše dragocena. A zapravo pomenuta trgovina nema ni približno onoliki značaj koliki joj se pripisuje. Od samog početka očekivanja od sporazuma o slobodnoj trgovini sklopljenog u avgustu 2000. između Miloševićeve Srbije i Rusije bila su više ideološke prirode. Cilj nije bio podsticanje privrede nego utvrđenje Miloševićevog položaja kroz politički uspeh, nakon što su njegove trupe u junu 1999. bile primorane da se povuku sa Kosova. Jer tada skoro nijedan srpski proizvod pogodan za izvoz nije oslobođen ruske uvozne carine. To važi i danas za značajno polje prerađenih proizvoda s velikom dodatnom vrednošću. Prerađeni mlečni proizvodi i naročito fijat 500, proizveden u Kragujevcu, ni dan-danas nisu oslobođeni carine. Srpski uvoz iz Rusije 2014. godine ima predviđenu vrednost od 1,7 milijardi evra, što čini oko 12% uvoza. Nasuprot tome, srpski izvoz u Rusiju ima vrednost od svega 800 miliona evra i čini 7,3% ukupnog izvoza Srbije. A preko 60% srpskog izvoza odlazi u zemlje Evroske unije. Tih 800 miliona evra prihoda od izvoza za Srbiju su velika suma. Ali otprilike isti iznos Srbija poklanja Rusiji kroz previsoku cenu gasa i premalu rudnu rentu i nepostojanje taksi za prolazak ruskog gasa kroz obećani cevovod Južnog toka. „Nacionalni interes” samo je prividan argument kojim se prikriva podilaženje ruskim interesima, što deo srpske politike aktivno sprovodi. Čini se da ni premijer Vučić sa svojim nadmoćnim nastupom nije u stanju da se suoči s ruskim zastupnicima u vladajućoj koaliciji i izbori se u konfrontaciji s Rusijom, koju su i on i njemu bliski političari iz Srpske napredne stranke tu i tamo i tražili oko pitanja energetske politike.

Premijeru Vučiću su prevashodno potrebni ekonomski uspesi koji bi mu omogući da spreči bankrot zemlje bez velikih rezova na socijalnom planu. Za to je pre svega potrebno okončati loše privredovanje u Srbiji, koje je do sada neutralisalo svaku takozvanu bolnu promenu, tako da su nužne mere štednje ljudima nametnule breme bez izgleda da će se stanje poboljšati. Ali potrebne su mu i privatne investicije iz inostranstva i/ili dugoročni povoljni krediti za javne infrastrukturne projekte. Što se tiče interesa privatnih ulagača poput pravne i proceduralne sigurnosti, fer konkursa, niskog stepena korupcije itd., Srbija je na međunarodnom planu veoma nisko rangirana. Stoga je ova zemlja još najpre privlačna samo investitorima na polju niskih zarada. Ovde oko 400.000 ljudi radi za otprilike evro po satu, a to je oko 25% zaposlednih u privatnom sektoru[16]. U tu kategoriju, koja generiše plate ispod zvanične granice siromaštva, spadaju i otprilike 2/5 od 25.000 radnih mesta koja su otvorili nemački investitori. U takvoj situaciji bi Evropska unija Srbiji i drugim zemljama Balkana trebalo da na raspolaganje stavi kredite za unapređenje nerazvijene saobraćajne i energetske infrastrukture, koji bi pokrenuli i jedno i drugo: smanjenje stope nezaposlenosti od preko 20% u zemljama Balkana i stimulaciju privrede kroz regionalnu saradnju. 

Politika pristupa Evropskoj uniji

Podsticaj evropskoj perspektivi Balkana mogao bi da usledi u skladu s novom politikom Evropske unije o prijemu novih članica, koja daleko više pažnje poklanja ekonomskom razvoju zemalja kandidata nego ranije. U okviru Evropskog semestra, instrumenta za koordinaciju fiskalne i privredne politike zemalja članica Evropske unije, Evropska komisija odskora formuliše i ekonomske preporuke zemljama kandidatima za pristup. U tim novim zahtevima Evropske unije u vezi s ekonomskim razvojem zemalja kandidata ogleda se i diskusija o mogućnostima Evropske unije za prijem novih članica i javna rasprava o faktičkim ili pretećim ekonomskim migracijama u okviru osnovnih sloboda Evropske unije. Integracija Evropskog semestra u proces pridruživanja signalizuje da Evropska unija neće po drugi put dozvoliti pristup privredno, a sem toga i pravno nedovoljno razvijenih država kakve su Bugarska i Rumunija ili Hrvatska.

Izgradnja regionalne infrastrukture kao preduslov za pristup balkanskih zemalja treba da služi razvoju regiona. Na taj put ukazala je kancelarka Merkel na konferenciji o Balkanu u avgustu i on bi trebalo da posluži kao strateško polazište za politiku prijema novih članica u Evropsku uniju. Okretanje „balkanskom velikom prasku”[17], tj. istovremenom prijemu svih balkanskih zemalja koje još nisu postale članice EU, veoma je zahtevan poduhvat. Za njegovo ostvarenje potrebno je brzo rušenje blokada poput sukoba između Makedonije i Grčke oko imena i pre svega da pet zemalja članica, Španija, Slovačka, Rumunija, Grčka i Kipar, priznaju nezavisnost Kosova. Srbija bi pri ovom novom strateškom polazištu izgubila podsticaj da zbog svoje navodno neutralne, a zapravo Rusiji naklonjene pozicije, u procesu pridruživanja očekuje bilo kakvu prednost u odnosu na druge balkanske zemlje, čije je političko vođstvo – recimo u Crnoj Gori – ili vođstvo i stanovništvo – recimo u Albaniji i na Kosovu – u stvari daleko naklonjenije Evropi nego što je to Srbija.

Srbija na putu ka liderskoj demokratiji

Ali čak i kada bi regionalni ekonomski razvoj krenuo dobrim tokom, pitanje demokratskog razvoja ostaje bez odgovora. Aleksandar Vučić i nekoliko njemu bliskih ljudi trenutno su jedini na čelu Srbije koji zaista žele približavanje Evropskoj uniji, iako srcem odbijaju liberalizam zapadne političke kulture i ne mogu da oproste Evropskoj uniji i SAD bombardovanje Srbije zarad spasavanja kosovskih Albanaca. Kao patriote uvereni su da se Srbija može spasti samo članstvom u Evropskoj uniji. Ali Vučić nema saveznike, marginalizovao je proevropske snage opozicije. Šta god da pod tim okolnostima uspe da sprovede protiv oponenata u poslaničkom klubu, Skupštini i Vladi, u administraciji i državnim preduzećima i protiv masovnog pokreta onih preko 400.000 članova partije koji od njega ne žele reforme nego posao u javnom sektoru – to će moći da uradi samo kao autoritarni vođa koji mimo podele moći i institucija traži direktnu podršku svog naroda. Uzmu li se u obzir i široka ograničenja medijske raznolikosti i slobode štampe, onda se u Srbiji kristališe tip autoritarno vođene demokratije kakav se trenutno u okviru Evropske unije isprobava u Mađarskoj i koji je sem toga prvenstveno Putin još ranije demonstrirao u Rusiji. Taj autoritarizam[18] sve se češće i otvoreno propagira sve većom ulogom medija pod ruskom kontrolom: ruski televizijski kanal na engleskom jeziku Russia Today već je dugo aktivan, a od proleća 2015. emitovaće radio-program i na srpskom jeziku; tome treba dodati i kulturni centar u Nišu, na jugu Srbije, gde Rusija drži rusko-srpski humanitarni centar koji možda korsite i ruske tajne službe, kao i on-lajn magazin Ruska reč na srpskom jeziku, koji jednom mesečno izlazi i kao dodatak listu Politika. Poseta Nikolaja Petruševa, sekretara Saveta bezbednosti Rusije, u leto 2013. naposletku je dovela do sporazuma o osnivanju čitavog niza rusko-srpskih kulturnih organizacija i pokretanju proruskih internet stranica na srpskom jeziku. Jedna od njegovih ponuda bio je i spomenik poslednjem caru Nikolaju II, koji Rusija finansira i koji je ovih dana otkrio ruski patrijarh Kiril u prisustvu celokupnog državnog vrha Srbije kao znak širenja ruske interesne sfere.

Medijska sloboda u Srbiji

Evropska unija odnedavno posvećuje više pažnje temi medijskih sloboda u Srbiji i drugim zemljama Balkana. Ali osim engleske Euronews TV sama nije aktivna na Balkanu. Nasuprot tome SAD su započele medijsko sučeljavanje s Rusijom i prvenstveno sa Al Jazeera Balkans, koju finansira Katar. Od oktobra je CNN-ov televizijski kanal N1 TV pokrenuo stanice na regionalnom jeziku u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu – na mestima gde je prisutna i Al Jazeera Balkans. Kod konkurentnosti stanica finansiranih iz inostranstva reč je o raznolikosti mišljenja, ali pre svega o sučeljavanju zapadno-liberalne političke kulture koja ističe prednost individualnih građanskih i ljudskih prava i konkurentnih modela koji propagiraju prednost kolektivnog i sem toga imaju pravoslavno-teološke primedbe na koncept ljudskih prava.

Evropskoj uniji i njenim članicama mora biti jasno da ni ekonomska stabilizacija ni razvoj Balkana još nisu garancija da zemlje koje će se pridružiti Uniji zaista i podržavaju zapadno-liberalni model demokratije, koji je u zemljama Evropske unije prevladao nad starim, etničko-nacionalnim modelom i razvio se u kosmopolitiski model demokratije kao voluntarnije unije. Za to će Srbija i ceo Balkan tek morati veoma teško da se izbore. Nije izvesno da li će Evropska unija naći sredstava i vremena za medijsku i kulturnu borbu. U sukobu s Rusijom politika proširenja Evropske unije mogla bi sve više da potpada pod pritisak geostrateških ciljeva i da u Uniji, zarad očuvanja zapadnog uticaja, prevagne što skoriji prijem Srbije – bez dublje regionalne saradnje, bez privrednog oporavka i bez demokratizacije u smislu postnacionalne Evropske unije. U tom slučaju Srbija bi Evropskoj uniji pristupila kao zemlja koja po unutrašnjem političkom stanju i dalje pripada ruskoj sferi uticaja i etničkom nacionalizmu koji u njoj vlada. A to bi trenutno svakako već krhkom konsenzusu o vrednostima Evropske unije nanelo težak udarac.

 

Sa nemačkog prevela: Jelena Pržulj

lektura: Štrikla

tekst u izvornom obliku možete naći ovde.

 

 

[1] Up. studiju Miroslava Prokopijevića po nalogu Fondacije „Hajnrih Bel”: Can Serbia avoid debt crisis?

[2] U aneksiji Krima učestvovali su i borci iz Srbije koji sebe nazivaju četnicima.

[4] Rusija godišnje uveze agrarnih proizvoda u vrednosti od 30 milijardi evra, u čemu Srbija sa nešto više od 200 miliona evra učestvuje sa manje od 1%.

[5] Cevovod treba postaviti na dužini od oko 900 km i dubini i do 1.200 km. Poređenja radi: Severni tok, koji prolazi kroz Baltičko more, sproveden je na dužini od 1.200 km i dubini od 40–210 m. Na kopnenoj trasi Južnog toka u Bugarskoj i Srbiji već su počela prva kopanja. Ali nakon intervencije Evropske unije radovi su prekinuti. Rusija nije još ni započela izgradnju toka ispod Crnog mora. U međuvremenu su se pojavile informacije (u Vladi naklonjenom srpskom dnevnom listu Večernje novosti, oktobar 2014) kako bi izgradnja Južnog toka ispod Crnog mora premašila prvobitni proračun troškova za preko 40%. Ovde se ponašamo kao da je povoljnija kopnena trasa ikada i bila osnova za proračun. Najavljuje li se ovde osvajanje kopnene trase ili otkazivanje projekta Južni tok?

[6] Južni tok je prevashodno projekat ruskog državnog koncerna Gazprom, koji drži 50% udela. Ali u tom projektu jednako učestvuju i energetski koncerni iz Italije, Francuske i Nemačke i oni tamo uživaju značajnu političku podršku. Kao i kod Severnog toka, na čelu upravnog odbora je bivši nemački socijaldemokrata. U slučaju Južnog toka to je Hening Fošerau (Henning Voscherau). Vidi: http://www.south-stream-offshore.com/about-us/supervisory-board/.

[7] Ovde se ističu dva za Srbiju izuzetno nepovoljna sporazuma: Gazprom Njeft, deo srpske naftne industrije koji je Rusija preuzela, u budžet uplaćuje svega 3% poreza za eksploataciju naftnih rezervi Srbije. U Rusiji Gazprom za to plaća 22%, druge zemlje zahtevaju i do 30%. Srbija time godišnje trpi gubitak od 150-200 miliona evra. Prodaja dela Srbijagasa bila je povezana sa obećanjem da će Srbija pokretanjem Južnog toka godišnje ubirati 200-300 miliona evra od tranzita. Otvaranje toka trebalo je da usledi najkasnije 2013. godine. Ukoliko do njega uopšte i dođe, ono se u ovom trenutku može očekivati krajem 2016.

[8] Procenjuje se da se 20-30% računa ne plaća iako Elektroprivreda Srbije (EPS), koja ujedno drži i monopol, ima najnižu cenu struje u Evropi. Ona iznosi 5,35 evrocenti/kWh bez PDV-a za domaćinstva i 5,09 evrocenti za industriju. Poređenja radi: u Evropskoj uniji Bugarska sa oko osam evrocenti/kWh ima najnižu cenu, a Danska najvišu sa 33 evrocenta/kWh. U Nemačkoj cena iznosi 28 evrocenti.

[9] Up. Helena Stadtmüller: „Understanding the link between energy efficiency and energy poverty in Serbia”  http://rs.boell.org/en/2014/09/08/understanding-link-between-energy-efficiency-and-energy-poverty-serbia

[10] Protiv oba preduzeća se na zahtev Sekretarijata Evropske energetske zajednice vodi postupak zbog povrede ugovora. Više puta su propustili rok do kada je trebalo da obezbede razdvajanje isporučioca i transportera gasa i time i trećim licima omoguće nediskriminisan pristup. Vidi: Energy Community Secretariat: Annual Implementation Report August 2014, 155. Uz isti argument Sekretarijat je podneo tužbu i protiv bilateralnog sporazuma Srbije sa Gazpromom o izgradnji Južnog toka.

[11] Tako srpski ministar energetike već neko vreme pregovara o prodaji udela u državnom preduzeću Petrohemija, čime bi Rusija mogla da zaokruži kontrolu nad tržištem nafte, gasa i benzina. Ruska preduzeća već poseduju jedan deo mreže benzinskih pumpi u Srbiji.

 

[12] Intervju sa Edijem Ramom iz programa Dojče vele (Deutsche Welle): http://www.dw.de/albanias-prime-minister-edi-rama-the-past-cannot-hold-us-back/a-18012998; dalja svedočanstva u biltenu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji: http://www.helsinki.org.rs/doc/HB-No107.pdf. Izveštavanje međunarodne štampe o ovom „incidentu” bilo je nepotpuno i uglavnom se poklapalo s procenama organa Republike Srbije. Ovde su nabrojane činjenice koje uglavnom nisu pominjane: http://threefivefive.net/2014/10/seven-things-you-need-to-know-about-the-serbia-albania-match-violence-in-belgrade/

[13] Prema krajnjem rezultatu, čini se da i UEFA deli to mišljenje. Kaznila je Fudbalski savez Albanije porazom od 0 : 3 jer reprezentacija nije nastavila utakmicu. Ali i Srbiji je oduzela tri poena od pobede zbog nedovoljnih bezbednosnih mera. Srbija ipak ostaje u plusu za tri gola. Na temu kritike jednostrane presude UEFA, koja i ne pominje problem huliganstva, vidi: Ben Denison: „Putting politics on the pitch: UEFA’s failed response to Serbia-Albania“ (The Balkanist October 24, 2014)
 

[14] To je barem važilo do uvođenja evra, a zatim je kriza valute poremetila načelnu ravnopravnost zemalja članica i dovela ih u asimetričan položaj dužnika i poverilaca.

[15] Kao što je obelodanjeno tek 3. novembra, dvojici poslanika Napredne stranke nije bilo stalo čak ni do privida neutralnosti, te su učestvovali na protivzakonitim izborima na istoku Ukrajine kao deo ruske delegacije.

[16] Sindikati tvrde da više od polovine od tih 400.000 zaposlenih prima čak i manje od minimalne zarade.

[17] „Veliki prasak” prema kom bi sve zemlje Balkana bile primljene u istom trenutku po uzoru na proširenje EU iz 2004. godine u osnovi je kao „scenario” prikazana preporuka Balkans in Europe Policy Advisory Group: The Unfulfilled Promise: Completing the Balkan Enlargement. Policy Paper May 2014 (http://balkanfund.org/wp-content/uploads/2014/05/Policy-Paper-Completing-Enlargement-2.pdf). Ostala scenarija manje-više predstavljaju status quo.

[18] Na temu autoritarizma u zemljama Balkana vidi studiju Danijele Dolenec: Democratic Institutions and Authoritan Rule in Southeast Europe. Colchester 2013.