Politička kriza između izbora u Crnoj Gori

Politička kriza između izbora u Crnoj Gori

U analitičkom tekstu na temu rezultata crnogorskih izbora u 2018. godini, autor se osvrće na njihove rezultate, stanje unutar opozicije, kao i na društvenu klimu koja ih je pratila, uključujući i položaj medija i nevladinih organizacija u javnom diskursu.

Uvod

Period od parlamentarnih izbora oktobra 2016. godine do danas obilježilo je nekoliko ključnih događaja i procesa, i to: a) opozicioni bojkot parlamenta (sa izuzetkom glasanja poslanika SDP-a za članstvo Crne Gore u NATO-u); b) sudski proces (između ostalih, i trojici lidera Demokratskog fronta) za pokušaj terorizma (u javnosti poznat kao „slučaj državni udar“) i pranje novca; c) sukobljavanja, pregrupisavanja, promjena lidera u opozicionim redovima.

Iako je opozicija[1] na izborima 2016. godine osvojila više nego ikada poslaničkih mjesta (39), te u parlamentu koji broji 81 poslanika (vladajuća koalicija ima 42 poslanika), opozicija se odlučila na bojkot parlamenta zbog „manipulacije na izborni dan koja je bila sračunata na smanjenje izlaznosti opozicionih birača“ i koja je u krajnjem dovela do pobjede vlasti.

Predsjednički izbori

Iako je u više navrata kandidatura Đukanovića za predsjednika Crne Gore isticana kao najbolje rješenje, ona nije ozvaničena sve do tri nedjelje pred dan izbora. Po svemu sudeći, kandidatura nije bila prva opcija za samog Đukanovića, koji je radije na ovom mjestu vidio aktuelnog premijera Duška Markovića, planirajući na taj način da zadrži mjesto predsjednika partije (DPS), a na mjesto premijera postavi nekog manje politički moćnog i potencijalno opasnog političkog saradnika.

Međutim, nakon što je po svemu sudeći Marković odbacio ovu opciju, a drugi kandidati (Milica Pejanović Đurišić i Milutin Simović) se pokazali kao nedovoljno konkurentni, Đukanović se morao uključiti u izbornu trku. Odluka DPS-a je sačekala imenovanje predsjedničkog kandidata većeg dijela opozicije (Demokrate, URA, Demokratski front), koja je nakon višemjesečnog neuspješnog pregovaranja o zajedničkom kandidatu ipak uspjela da se saglasi oko Mladena Bojanića, ranijeg poslanika u Skupštini Crne Gore. Bojanića su podržale programski raznorodne partije, listom opredijeljene za EU, a među kojima ubjedljivu većinu čine one za koje je članstvo Crne Gore u NATO-u završen posao (URA, Demokrate, SNP), dok je i među članicama DF-a jedna partija koja je podržavala članstvo u NATO-u (uz zahtjev da se organizuje referendum o tom pitanju).

Ova predsjednička kampanja je bila jedna od najkraćih, a protekla je (od strane Đukanovića) u potenciranju zasluga vlasti i starih podjela na „patriote“ i „izdajnike”, insistiranju na očuvanju stabilnosti i pružanju garancija ubrzanja daljeg evropskog puta.

Đukanovićevi protivkandidati su svoju kampanju zasnivali uglavnom na kritici loše uprave, slabe borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao i sprege vlasti sa kriminalom i tajkunima.

Iako se nije pojavio ni u jednoj TV-debati, Đukanović je, osim opozicije, snažno kritikovao i nevladine organizacije i medije koji su kritički orijentisani prema njegovim praksama vladanja.

Povod za javnu diksreditaciju dijela NVO u provladinim medijima i na promocijama bila analiza „Crna Gora ‒ između lidera i simulatora reformi“ upućena Evropskoj komisiji, a u kojoj je ukazano na potrebu da EU ozbiljno zaprijeti Vladi Crne Gore suspenzijom pregovora (imbalance clause) i time pošalje poziv za buđenje zamrlih reformskih procesa u oblasti vladavine prava i borbe protiv korupcije.[2]

            Atmosferu podjela na patriote i izdajnike, uporno su podgrijavali provladini analitičari iz zemlje i regiona preko režimskih medija, a među kojima su se u istakli TV Pink Montenegro, Pobjeda i Dnevne novine. Ilustracije radi, jedan od ovih analitičara je ustvrdio da „u Crnoj Gori nikad nije bilo više izdajnika“.[3]

            Milo Đukanović je predao 60.000 potpisa podrške kandidaturi, dok je Mladen Bojanić predao 18.500, a Draginja Vuksanović 9.000 potpisa, što se pokazalo indikativnim za konačne rezultate. Đukanović je odnio ubjedljivu pobjedu u prvom krugu, a njegovi protivkandidati su osvojili 33,4% (Mladen Bojanić) i 8,4% (Draginja Vuksanović, kandidatkinja SDP-a i DEMOS-a Miodraga Lekića). Tako se lider Demokratske partije socijalista vratio na javnu (državnu) funkciju posle dvije godine odsustva sa javnih funkcija.

Lokalni izbori

Na lokalnim izborima održanim u deset opština Crne Gore partije koje vrše vlast na državnom nivou pobijedile su u svih deset.

Politički najvažnija pobjeda izvojevana je u glavnom gradu ‒ Podgorici, gdje je DPS osvojio 47,6% glasova i 32 odbornička mjesta, dok su njegovi koalicioni partneri Socijaldemokrate (čiji je lider Ivan Brajović, aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore) dobili 3 mjesta (od ukupno 61).

Najbolji rezultat među strankama opozicije je postigla koalicija „Za 21. vijek“, koju čine Demokrate (čiji je lider Aleksa Bečić) i URA (čiji je lider Dritan Abazović). Ova koalicija koja je formalno stvorena nešto više od mjesec dana prije izbora, osvojila je 25,7 % glasova i 14 mandata u lokalnom parlamentu.

U Bijelom Polju, Baru i većim gradovima na sjeveru i jugu Crne Gore partije vlasti su ostvarile još ubjedljiviju pobjedu (u cjelini gledano), jer su u Baru osvojile 28 mandata naspram samo 8 mandata partija (tradicionalne) opozicije, dok je u Bijelom Polju koalicija predvođena DPS-om osvojila 68% glasova izašlih birača. Jedini uspjeh opozije je ponovno osvajanje (zadržavanje) vlasti u Beranama, gdje vlast čine DF, SNP i Demokrate.

Rezultati lokalnh izbora zajedno sa pobjedom Mila Đukanovića u prvom krugu predsjedničkih izbora govore o potpunoj političkoj dominaciji Demokratske partije socijalista.

Atmosfera

Birači u Crnoj Gori kao i u bilo kojoj drugoj zemlji na izborni dan dolaze na izborna mjesta, uzimaju birački listić i zaokružuju svoje kandidate. Međutim, izbori u Crnoj Gori su igra u kojoj uvijek pobjeđuje DPS.

U izvještaju posmatračke misije OEBS-a konstatuje se „institucionalna prednost“ kandidata Đukanovića.[4] U Crnoj Gori više od polovine birača smatra da partije znaju za koga su oni glasali, dok je svakom petom građaninu u Crnoj Gori (22.5%) nuđen novac ili usluga u zamjenu za glas, što predstavlja najveći procenat pokušaja predizbornih podmićivanja u regionu.[5]

Pred lokalne izbore u Podgorici (8. maj 2018) još uvijek nepoznati počinilac je pucao i ranio novinarku dnevnog lista „Vijesti“, koja je pisala o dugogodišnjem švercu cigareta. Ista novinarka je bila napadnuta prije četiri godine zbog pisanja na istu temu. Od 2004. do danas u Crnoj Gori je 85 novinara bilo meta različitih napada. 

Samo nekoliko dana pred same izbore u Podgorici je u još jednom mafijaškom atentatu u po bijela dana ubijena jedna osoba. Ovo ubistvo je samo posljednje u nizu sličnih u proteklih nekoliko godina. Do polovine juna 2018. godine nije pronađen napadač na novinarku Lakić, niti je identifikovan i uhapšen izvršilac spomenutog ubistva. Tako se nastavlja niz neuspjeha tužilaštva i bezbjednosnih službi. Nijedan od više od 25 napada na novinare i imovinu medijske grupe „Vijesti“ nije do kraja rasvijetljen. Vlast je septembra 2017. godine započela kampanju za preuzimanje kontrole nad javnim servisom Radio i TV Crne Gore (RTCG) serijom smjena nepodobnih članova Savjeta RTCG i postavljenja kadrova bliskih vladajućoj partiji. Ova operacija je i formalno završena razriješenjem, što je naišlo na oštre osude EU, SAD i OEBS-a.

Lokalni izbori u Podgorici će se pamtiti i po premlaćivanju grupe aktivista Koalicije Demokrata i Građanskog pokreta URA od strane aktivista DPS-a na periferiji Podgorice. Povod za napad je pokušaj opozicionih aktivista da identifikuju i javnosti ukažu na (lokacije) izborne štabove DPS-a u kojima se vrši kupovina glasova. Ovog posla (uzbunjivanja) oni su se prihvatili jer godinama (decenijama) u posao krivičnopravnog procesuiranja organizovane kupovine glasova ne žele da se umiješaju policija i tužilaštvo.

Pogled u budućnost

Sada je već izvjesno da se Đukanović neće povući sa mjesta predsjednika Demokratske partije socijalista, ili makar da to neće učiniti do kraja 2019. godine, kada je zakazan osmi kongres DPS-a. Izgleda da je dovoljno poučno bilo iskustvo gubljenja političke moći Tome Nikolića, koji je dao ostavku na mjesto predsjednika Srpske napredne stranke kada je preuzeo funkciju predsjednika Republike Srbije, i tako prepustio ključnu političku funkciju svom unutarpartijskom saradniku, ali i (ispostaviće se) konkurentu Aleksandru Vučiću, koji ga je pred istek mandata predsjednika serijom taktičkih poteza uklonio sa političke scene.

Takođe, mala je verovatnića da će Đukanović biti predsjednik kakav je bio njegov prethodnik Filip Vujanović. Đukanović će se teško pomiriti sa činjenicom da Ustav nije bio izdašan kada je riječ o predsjedničkim ovlašćenjima. Prvi utisci govore o tome da je Đukanović prisutniji u domaćoj i međunarodnoj javnosti, a da su političke poruke koje šalje češće i snažnije nego što je to bilo u vrijeme ranijeg predsjednika.

Neplanirano usvajanje predloga Zakona o predsjedniku Crne Gore, prvog takvog zakona od obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, govori o drugačijim ambicijama novog predsjednika i nagovještava širenje prostora moći, jer se Đukanović nikada nije ograničavao formalnim okvirima, već je uvijek institucije prilagođavao svojim interesima.

Opozicija je izgubila vlast u Kolašinu, a nastavila da vlada u Kotoru, Budvi, Herceg Novom i Beranama ‒ iako će se zbog brojnih sporenja na lokalnom i nacionalnom nivou, vjerovatno naći pred izazovom da sačuva mandat u punom trajanju.

Nakon što je Vlada izrazila bojazan da Skupština neće moći da imenuje četiri člana Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika[6] usljed bojkota opozicionih poslanika (za šta je potrebna Ustavom propisana dvotrećinska većina u prvom krugu glasanja odnosno tropetinska većina u drugom krugu glasanja), Vlada je u junu usvojila predlog zakona kojim ustanovljava „tehnički mandat“ dijela Sudskog savjeta do imenovanja novog saziva. Usvajanju ovog zakona se protivila opozicija, ali je zakon izglasan, a novi predsjednik je produžio mandat postojećim članovima do imenovanja novog saziva u skladu sa odredbama Ustava. Ovo pitanje i dalje ostaje otvoreno i izvor potencijalnih sporenja.

Od aprila do jula niz ranije započetih negativnih procesa je dovršen. U Savjetu javnog servisa RTCG izvedena je čistka nepodobnih kadrova, koji su zamijenjeni lojalnim partijskim kadrovima. Rezultat te čistke bila je uspostavljena provladina većina i imenovan novi predsjednik Savjeta, nakon čega je uslijedila smjena direktorke Andrijane Kadije i postavljenje novog direktora, pa su nakon toga smijenjeni programski direktor i redom urednici informativnog programa.

Direktorka poznate antikorupcijske NVO „MANS“ Vanja Ćalović, u skladu sa odlukom direktora ASK (koji je otac snahe predsjednika vlade) i glasovima vladajuće većine u Skupštini, smijenjena je sa mjesta člana Agencije za sprečavanje korupcije 5. jula. Kao povod za njenu smjenu poslužio je ugovor o finansiranju projekta koji je njena organizacija realizovala uz podršku Evropske unije.

Krajem jula za direktora Uprave policije imenovan je Veselin Veljović, kum predsjednika vlade Duška Markovića. Cjelokupni postupak sproveden je u Vladi i Skupštini nezapamćeno efikasno, a imenovanje je izvršeno na elektronskoj sjednici Vlade. Veljović je godinama optuživan za niz afera koje su nanele milionsku štetu državnom budžetu, zaštitu policijskih službenika koji su se ogriješili o ljudska prava, te prijetnje aktivistima civilnog društva, a povukao se sa funkcije direktora policije u vrijeme vlade Igora Lukšića. Imenovanje Veljovića smatra se povratkom u mračna vremena nezakonitosti, samovolje i lošeg upravljanja.

Trend urušavanja teško uspostavljenih mehanizama saradnje Vlade i nevladinog sektora je nastavljen. Štaviše, ti odnosi su tokom 2018. godine došli na nikad niži nivo, na šta najvidljivije ukazuju čistke kritički orijentisanih predstavnika NVO praćene intenzivnim prljavim medijskim kampanjama, pa i prijetnjama pojedinim liderima NVO sektora.

S druge, svetlije, strane, došlo je do novih pozitivnih pomaka u odnosima vlasti i opozicije u vezi sa rješenjem parlamentarne krize i stvaranja uslova za održavanje sljedećih izbora. Dvije opozicione stranke, Demokratska Crna Gora (Demokrate) i Ujedinjena reformska akcija (URA) su u junu objavile plan[7] za prevazilaženje aktuelnog političkog i institucionalnog stanja u Crnoj Gori i obećale učešće u parlamentarnom odboru sačinjenom ad hoc od predstavnika opozicije i vlasti, koji će se, između ostalog, baviti sveobuhvatnom izbornom reformom i izmjenom medijskih zakona. Nakon objave ovog plana, lideri dvije stranke su primljeni u Briselu kod komesara za proširenje i susjedsku politiku Johanesa Hana koji ih je podržao. Pretpostavlja se da će se inicijativa o formiranju parlamentarnog odbora realizovati u septembru ove godine.

            Crnu Goru do kraja godine očekuje izvještaj Evropske komisije o ispunjenosti privremenih mjerila, što će predstavljati ne samo ocjenu postignutog nego i putokaz za dostizanje završnih mjerila. Bilo bi dobro ako bi Evropska komisija diskusiju o postignutom i daljim pravcima dostizanja evropskih standarda sprovela i sa civilnim društvom, demokratskom opozicijom i medijima i nezavisnim ekspertima.

            Đukanović je krajem jula u intervjuu za Italpress tokom posjete predsjedniku Italije izjavio: „Mi ćemo u regionu biti inicijativni da formulišemo zajedničku politiku u odnosu prema Evropskoj uniji, jer smatramo da se kroz partnerski odnos proces integracija naših zemalja može uspješno voditi u obostranom interesu. Mi ne želimo da gubimo vrijeme, radićemo posvećeno na suštinskoj evropeizaciji društava Zapadnog Balkana, dok se EU bavi unutrašnjom konsolidacijom.“

Nije jasno o čemu je ovdje riječ, naročito imajući u vidu da je premijer Mađarske Viktor Orban nedavno tokom posjete Podgorici izjavio sledeće: „Crna Gora bi mogla da bude primljena u EU sjutra ili prekosjutra samo da postoji politička volja.“ Pritom je Urban obećao da će „učestvovati u stvaranju te volje”, da bi nakon samo nekoliko dana izjavio da „Srbija i Crna Gora ne pripadaju Balkanu nego srednjoj Evropi“.

U jednoj skorijoj izjavi predsjednik Đukanović je kazao: „Nažalost, primjećujemo i da iz određenih političkih centara ima pokušaja prenaglašavanja postojećih problema, ili vještačkog kreiranja novih, kako bi se stvorila percepcija da Crna Gora možda i ne želi ostvarenje evropskog cilja, s namjerom da se naša zemljau sporava ili čak blokira na daljem putu ka članstvu u EU.“

Mnogi lideri civilnog društva se plaše da ovakvim obilježavanjem domaćih NVO i indirektno nekih stranih zemalja retorika vlade klizi dalje u pravcu proglašenja svake kritičke misli kao izdaje i saradnje sa inostranim faktorom. Na kraju, neki su optuženi za saradnju sa Rusijom, neki sa državama članicama EU, dok samo Đukanović ostaje jedini čisti branilac crnogorskih interesa, što jednostavno nije tačno i postaje vrlo opasno!

 

(Mišljenja iskazana u ovom tekstu su lični stav autora i nužno ne izražavaju stavove Fondacije Hajnrih Bel)

 

 

[1]Parlamentarnu opoziciju čine poslanici i poslanice Demokratskog fronta, Socijaldemokratske partije, DEMOS-a, Demokrata, Građanskog pokreta URA i SNP-a. Dva poslanika djeluju nezavisno od liste SNP-a iz čije kvote u okviru predizborne koalicije Ključ su izabrani u parlament. Nakon podjele DEMOS-a, dva poslanika djeluju kao članovi novoformirane partije Ujedinjena Crna Gora, dok jedna poslanica izabrana iz te kvote nastupa kao nezavisna.

[3]http://pinkm.me/vijesti/33582/todor-nikad-više-izdajnika-crnogorski-identitet-ponovo-na-ispitu-(foto+video)

[6] Sudski savjet ima 10 članova, od kojih 4 imenuje Konferencija sudova, 4 Skupština iz reda uglednih pravnika, dok su članovi i predsjednik Vrhovnog suda i ministar pravde.