TV emisija Dubrava

 

 

DUBRAVA - PEŠČANIK

video-thumbnailWatch on Vimeo

Dokumentarni film autorke Ive Martinović, emitovan 29.12.2013. na RTV Vojvodina

učesnici: Miloš Vasić, Nataša Kandić, Brahim Gaši, Kastriot Žubi, Vladimir Vukčević, Irina Gudeljević, Vladan Bojić, Džeki Roland, Musa Krasnići, Miljaim Čekaj, Radovan Paponjak, Obrad Stevanović, Džefri Najs; snimatelj Željko Bajić, video montaža Petar Savić, produkcija Peščanik 2013. u saradnji sa Fondacijom Hajnrih Bel.

Read on:

Masakr u kosovskom zatvoru Dubrava počinjen u maju 1999. već godinama važi za „sledeći veliki predmet“ srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine. Saslušani su brojni svedoci, primljeno je nekoliko odvojenih krivičnih prijava, na raspolaganju su forenzički nalazi, iskazi stručnjaka i preživelih žrtava korišćeni u različitim procesima pred Tribunalom u Hagu. Do danas, međutim, nije podignuta nijedna optužnica.

Osnovano se sumnja da su u dvodnevnom ubijanju albanskih zatvorenika učestvovali pripadnici srpske specijalne policije koji su preuzeli kontrolu nad zatvorom zajedno sa odabranim srpskim osuđenicima, kao i da je u planiranje i organizaciju zločina bio uključen tadašnji politički vrh iz Beograda. Na spisku osumnjičenih zasad se nalazi 48 osoba a prioritet istrage, za koju je tužilaštvo izdalo naredbu juna prošle godine, čine neposredni izvršioci. Krupne zveri – ministri, savetnici, generali i načelnici Miloševićevog aparata – ostavljene su za neku narednu fazu istrage zločina u Dubravi, ukoliko je ikad bude.

Kazneno-popravni dom Istok, kako mu je glasio zvanični naziv kada je osamdesetih godina izgrađen kao jedan od najvećih i najsavremenijih zatvorskih kompleksa u regionu, nalazi se na zapadu Kosova u selu Dubrava kod Istoka. Od ostalih zatvora u kaznenom sistemu Srbije razlikovao se samo po modernoj arhitekturi; unutar zidina vladala je istovrsna mikroklima torture i korupcije. Usled specifičnog položaja, Dubrava je bila pod nešto većom pažnjom svetske javnosti; od ukupno 46 političkih zatvorenika koliko ih je na Kosovu registrovano 1997. godine, „švedski standard“ u Dubravi uživalo je njih 41.

Sve do sredine 1998. kapaciteti zatvora bili su slabo korišćeni i u odvojenim blokovima nalazilo se oko četiri stotine osuđenika različitih nacionalnosti, uglavnom Albanaca. S prvim najavama međunarodne vojne intervencije, a prema kasnijim svedočenjima preživelih zatvorenika, u Dubravi će postati vrlo prometno. Različiti svedoci potvrdiće da je sve do sredine jeseni deo kompleksa korišćen kao baza za posebne jedinice policije koju je vodio najpoznatiji srpski ubica te vrste, Milorad Ulemek „Legija“, a da su u neposrednoj blizini bile raspoređene i vojne jedinice. U Hagu su zabeležena svedočenja prema kojima su u to vreme iz Dubrave organizovani oružani napadi na okolna albanska sela.

Do početka NATO intervencije 24. marta 1999. ćelije Dubrave biti dupke pune: tu su prebačeni mnogi albanski zatvorenici iz centralne Srbije, više desetina osuđenika za teške zločine srpske i crnogorske nacionalnosti uglavnom iz zatvora u Požarevcu, kao i mnogi u međuvremenu uhapšeni kosovski Albanci koji su u Dubravi čekali suđenje za „podrivanje ustavnog poretka“. Prema podacima tadašnjeg ministarstva pravde, u KPZ Istok tih dana boravi 1.004 zatvorenika, od kojih je preko 90 odsto Albanaca.

Prvi udar na Dubravu NATO avioni izveli su 19. maja 1999. u ranim popodnevnim satima, a državna agencija Tanjug izvestila je da su poginule najmanje dve osobe. Drugi napad usledio je 21. maja ujutru, kada je prema prvim tvrdnjama zvaničnika poginulo najmanje 19 zatvorenika a više desetina lakše i teže ranjeno. Tom prilikom poginuo je i zamenik upravnika zatvora. Istog dana u zatvor je stigao sudski istražni tim iz Peći, praćen novinarskim ekipama, ali je posetu omela nova uzbuna. Par dana kasnije, u zvaničnom saopštenju vlasti navodi se da je u Dubravi poginulo oko 100 zatvorenika dok ih je oko 200 ranjeno, te da je evakuacija zatvora u toku. Istražni sudija iz Peći saopštiće i da je zatvor „sravnjen sa zemljom“ a da je iz ruševina izvađeno 86 leševa koji su u skladu sa zakonskom procedurom identifikovani, forenzički obrađeni (otisci prstiju, spoljašnji pregled i fotografisanje) a zatim sahranjeni na muslimanskom groblju u opštini Istok. Saopšteno je i da je po okolnim bolnicama smešteno 196 povređenih zatvorenika, dok se neutvrđen broj nalazi u bekstvu. Do kraja te sedmice, zvanični broj žrtava u Dubravi zadržaće se na 93 poginulih. Sve žrtve pripisane su NATO savezu.

Nezavisni izvori već tih dana iznose sumnje u zvaničnu verziju događaja ali će za istražne radnje biti vremena tek posle povlačenja srpskih snaga sa Kosova, kada je španski forenzički tim na groblju u obližnjem selu Rakoš ekshumirao 97 leševa muškaraca starosne dobi od 18 do 60 godina, koji su kao „NN“ lica sahranjeni pod oznakama kazneno-popravnog zavoda. Procena broja stradalih od posledica bombardovanja, od ukupnog broja pronađenih žrtava, tada je prepolovljena. Kod najmanje 50 osoba ustanovljene su rane od projektila iz ručnog naoružanja.

Neka od imena žrtava iz Dubrave prvi put će se pojaviti na opširnoj optužnici tužilaštva međunarodnog tribunala u Hagu protiv Slobodana Miloševića, u delu koji se tiče ratnih zločina na Kosovu. Tužilaštvo je iznelo tvrdnje da su srpske snage 22. maja 1999. naložile zatvorenicima da se postroje u dvorište sa ličnim stvarima zbog organizovane evakuacije u niški zatvor, a zatim otvorile vatru na njih iz automatskog oružja. Sledećeg dana su, stajalo je dalje u optužnici, bombama i hicima ubijani zatvorenici koji su preživeli prvo streljanje i pokušali da se sakriju u šahtovima i podrumima zatvorskog kompleksa. Tokom izvođenja dokaza saslušana su dva preživela zatvorenika kao i novinarka BBC koja se nalazila u grupi izveštača što su na poziv uprave posetili zatvor neposredno nakon drugog vazdušnog napada.

Ubistvo najmanje 50 zatvorenika u Dubravi, koliko se tada moglo proceniti da ih je bilo, nalazilo se i u optužnici protiv „kosovske grupe“ koju su na početku činili generali Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević, Sreten Lukić i Vlastimir Đorđević, da bi im se kasnije pridružili političari Milan Milutinović i Nikola Šainović. Zločin u Dubravi će kasnijom revizijom „zbog ekspeditivnosti“ biti izuzet iz optužnice protiv šestorke. Pretpostavljalo se da će nacionalno tužilaštvo biti dovoljno zainteresovano da preuzme slučaj i istraži navode svedoka koji su ukazivali na zajednički zločinački poduhvat različitih aktera duž čitavog komandnog lanca u pravosuđu i policiji.

Pokazalo se da za Dubravu ipak nije bilo dovoljno interesa, a javni zaborav zločina biće narušen tek 2010. krivičnom prijavom koju je Fond za humanitarno pravo podneo tužilaštvu za ratne zločine protiv 34 odgovornih za ubistvo više od 90 i ranjavanje više od 150 albanskih zatvorenika, 22. i 23. maja 1999. godine.

Prijava je podneta protiv tadašnjeg ministra pravde u vladi Srbije Dragoljuba Jankovića, njegovog zamenika Zorana Stevanovića i pomoćnika ministra policije generala Obrada Stevanovića, kao i više imenovanih policijskih načelnika te neidentifikovanih pripadnika policije sa Kosova, članova zatvorske uprave i stražara iz Dubrave. Fond je istragu zahtevao zbog osnovane sumnje da su planirali, organizovali, naredili i učestvovali u ubijanju nenaoružanih albanskih zatvorenika, kao i u uništavanju tragova zločina i skrivanju neposrednih izvršilaca.

Narednih godina trajaće „predistražne radnje“ tokom kojih je između ostalog utvrđeno da je postojala naredba o iznenadnom premeštanju osuđenika srpske nacionalnosti u Dubravu, pa je saslušan bivši ministar pravde, nadležan za takvu vrstu odluka, ali u svojstvu građanina; spekulisalo se takođe da je tužilaštvo došlo i do potencijalnog svedoka-saradnika iz gornjih ešalona komande koji bi mogao izneti više detalja o zločinu.

U međuvremenu se ispostavilo da krivična prijava Fonda za humanitarno pravo nije prva koju je tužilaštvo za ratne zločine primilo u vezi sa streljanjem zatvorenika u Dubravi. Dopis pod bizarnim naslovom „Krivična prijava za ratni zločin i krađu naših plata“ upućen predsedniku i vladi Srbije, tužilaštvu i ombudsmanu, nosi datum 29. jul 2008. godine a odnosi se na dvojicu savetnika ministra pravde, upravnika zatvora u Dubravi i načelnika službe obezbeđenja. U ovoj prijavi se po prvi put pominje naoružavanje srpskih osuđenika i njihovo učešće u zločinu.

Prema nezvaničnim saznanjima Peščanika, dosadašnjom istragom tužilaštva potvrđeno je da su osuđenici srpske nacionalnosti prebačeni iz zatvora sa maksimalnim obezbeđenjem u Beogradu, Požarevcu i Nišu, po navodnoj naredbi tadašnjeg ministra pravde. U Dubravi su uživali posebne privilegije: između ostalog koristili su službene motorole i službena vozila unutar i van zatvorskog kompleksa. S početkom bombardovanja dopremljeno im je oružje – naoružani su „automatskim i poluautomatskim puškama, škorpionima, pištoljima, municijom, ručnim bacačima raketa (zolje), ručnim bombama (kašikare)...“ Po obavljenom poslu, kada su vraćeni u centralnu Srbiju, naoružanje i drugu opremu predali su zatvorskoj upravi – uz zapisnik.

Operativna saznanja ukazuju da je u zoru 22. maja 1999. zatvor Dubrava praktično stavljen pod kontrolu posebnih jedinica policije čiji su pripadnici posle dogovora sa zatvorskom upravom raspoređeni unutar zatvorskog kompleksa. Sprovodili su ih naoružani srpski osuđenici. Jedan od njih megafonom poziva albanske zatvorenike na okupljanje u dvorištu, „da bi ih tada sa karaula i iz unutrašnjeg zatvorenog dela policajci raketirali iz ručnih raketnih bacača zolja, pucali iz vatrenog oružja i na njih bacali ručne bombe, kada je oko 80-ak osoba ubijeno i ranjeno“.

Zatim se navodi da su narednog dana naoružana „osuđena lica srpske i crnogorske nacionalnosti... sa karaula i sa spoljnjeg dela zida pucali iz zolja, vatrenog oružja i bacali ručne bombe u zatvoreni deo KPZ u kome su se tada nalazila osuđena lica albanske nacionalnosti; ulazili u zatvoreni deo KPZ i u šahte na osuđenike albanske nacionalnosti bacali ručne bombe“, kada je poginulo oko 80 do 100 osuđenika.

U nezvaničnim istražnim nalazima do kojih je došao Peščanik, navodi se i da je srpski osuđenik, poznat pod nadimkom Zenica, preživele „dokrajčio“ tako što im je lomio vrat uvrtanjem glave ili ih je upucavao iz vatrenog oružja.

Za „asanaciju terena“ odnosno prenošenje leševa u početnoj fazi raspadanja do groblja u selu Rakoš, rutinski su određeni Romi zaposleni u komunalnoj službi u Istoku. Na muslimanskom groblju je – „na propisan način“ – sahranjeno 97 tela.

Međutim, zabeleženi su i navodi prema kojima je beogradski osuđenik „Limun“, naoružan i sa fantomkom na glavi, prevodio grupu srpskih osuđenika zaduženih za prebacivanje leševa do masovne grobnice na nepoznatoj lokaciji ispod planine Mokra Gora, dvadesetak kilometara od Dubrave. „Masovna grobnica je kopana rovokopačem u ’cik-cak’ i kada je zatrpana, prekrivena je granjem i šibljem.“

Do danas nije utvrđen tačan broj ubijenih u zatvoru koji je za vreme bombardovanja predat pod komandu srpske mešovite policijsko-kriminalne grupe. Pretpostavlja se da je najviše dvadeset osoba ubijeno u dva vazdušna napada NATO avijacije ili su od posledica ranjavanja kasnije preminuli u bolnici ili tokom evakuacije; verovatno je nekoliko zatvorenika ubijeno i prilikom pokušaja bekstva, neposredno nakon bombardovanja kada je probijen spoljni zid . Većina od 97 ekshumiranih u selu Rakoš streljana je u zatvorskom krugu. Prema nezvaničnoj računici, sa konačnih spiskova mrtvih i preživelih iz Dubrave nedostaje još oko 120 ljudi.

 

pročitati više:

1) rat u zatvoru

2) strategija odmazde