Sećanje je bolno

Teaser Image Caption
Holocaust Memorial, Budapest

 

*
 Imao sam šest godina kad je izbio Drugi svetski rat, sa Hildom, mojom nemačkom guvernantom, držeći se za ruke, nagnuti bliže radio-aparatu, slušao sam onaj neprijatni glas koji je Englezima i Jevrejima pretio istrebljenjem. Imao sam tada priliku da zapamtim reč Ausrottung. Mati mi je objasnila ko govori tako neprijatno, i da je sa nama gotovo, ako ovom moćnom i po svemu sudeći mahnitom čoveku pođe za rukom da ostvari svoje naume.
 1939. – to je bila ona godina kad je mađarski parlament u višestranačkoj harmoniji, uz podršku i katoličke, i protestantske crkve, doneo drugi set jevrejskih zakona, kojim je skoro onemogućena egzistencija jevrejskog stanovništva.
 Bila je to ujedno i ona godina u kojoj su se u francuskom Evianu, zapadne domokratije sporazumele, da neće pružiti azil onim Jevrejima koji će pokušati da izbegnu iz delova Evrope pod nacističkom okupacijom, i da neće dozvoliti njihov odlazak u Palestinu, na teritoriju antičkog Izraela. Od tada je bilo posve jasno, da ovaj čovek, i svi koji mu pomažu, priželjkuju našu propast.
 Zajedno s ocem slušao sam, sve dok je to bilo moguće, mađarske emisije vesti Radio Londona, iz čega sam zaključio da Radio Budimpšeta laže. Očevi trgovački pomoćnici, mladi Jevreji, očevi bratići, preživljavali su paklene dane u Ukrajini kao pripadnici radnih jedinica, i oni koji su se živi vratili 1943. godine, ispričali su šta se sve tamo događalo. Sa deset godina više nisam imao nikakve iluzije.

 *
 Devetnaestog marta 1944. godine na središnjem trgu naše varošice stajali su nemački Tigrovi, teškio tenkovi, a glavnom ulicom marširali su nemački vojnici u sivim uniformama. Mađarski vojnici su paradirali nešto opuštenije, ali iz njihove pesme nije izostajala sintagma smrdljivi Jevreji.
Dva meseca kasnije oficiri Gestapoa, u crnim uniformama, uz asistenciju mađarskih žandara, uhapsili su moje roditelje. Deportovani su ih Austriju na prinudni rad, nismo znali ništa o njima.
Neki rođaci su nas, decu, pozvali da dođemo u Budimpeštu, ali Jevrejima je već u to vreme bilo zabranjeno da putuju. Da bismo ipak otišli, posredstvom jednog advokata, desničara, koga smo donekle poznavali, kao jedanaestogodišnjak, s preostlim novcem mojih roditelja, podmitio sam nadležne organe lokalne vlasti. Klimnuo sam glavom, kad me je na odlasku direktor škole pozvao da ostanem i dalje dobro mađarsko dete, i u žandarmerijskoj stanici sam preuzeo za sebe, svoju sestru i dvojicu braće od tetke tada veoma izuzetne dozvole za putovanje.
Već sutradan, sve jevrejsko stanovništo naše varošice bilo je strpano u geto, odatle su otpremljeni u Aušvic, deca su posle dve nedelje ugušena otrovnim gasom i spaljena.
Završetak rata, od oko hiljadu lokalnih Jevreja, u životu je dočaklo njih tri storina i četrdeset – bili su to uglavnom mlađi muškarci, koji su pod ingerencijom mađarske vojske bili raspoređeni u radne jedinice i koji su novembra 1944. godine – nakon što su sovjetske trupe zauzele istočne delove Mađarske – mogli da se vrate svojim domovima, i kod kuće su obavešteni da su im žene, deca, roditelji, pretvorni u dim i pepeo.

*
Mi, deca, proveli smo deset opakih meseci u Budimpešti, i za to vreme smo u više navrata bili u prilici da, pogođeni mecima mađarskih nacional-socijalista, okončamo svoje kratke živote ili na ulici, ili u jednom parku, ili u Dunavu.
Svi planovi su bili gotovi i sve pripreme obavljene da i onih četvrt miliona budimpeštanskih Jevreja bude otpremljeno na železničku rampu u Birkeanu. Ajhmanovi komandosi nisu bili dovoljni da sami izvedu ovu opsežnu operaciju, ali je mađarska administracija, i unutar nje, najevći deo žandarmerije, sa samopregornom okrutnošću preuzeo na sebe glavni deo ovog posla.
Plan nije sproveden, jer su regent Mikloš Horti, i jedna njemu lojalna oklopna divizija, sprečili ovu operaciju, žandarmerijske snage, skoncentrisane u prestonici, primorane su da napuste Budimpeštu, ne u poslednjem redu i zbog toga što je regent i uži krug njegovih saradnika primio iz Vašingtona poruku da će lično pred sudom biti pozvani na odgovornost za nastavak deportacija, a oni su to hteli da izbegnu.

*
Naši roditelji su se vratili 1945. godine, i mi smo bili jedina jevrejska porodica u našem gradiću u kojoj su i majka, i otac, i dvoje dece živi prebrodili rat.
A šta se događalo u radnim jedinicima i u koncentracionim logorima, o tome sam puno slušao od preživelih, drugim rečima, od svoje dvanaeste godine znam šta znači, kasnije uvedena reč – holokaust.
O tome, šta se dešavalo u Aušvicu, dosta sam čitao već 1945. godine. U novorođenoj, višestranačkoj parlamentarnoj demokratiji postojala je i sloboda štampe, i ona je potrajala sve do 1949. – četiri godina kasnije, međutim, izgrađen je komunistički jednopartijski sistem u kojem se reč Jevrejin, koliko god je bilo moguće – izbegavala. Umesto nje uvedena je sintagma žrtva fašizma, koja se ipak odnosila na političke žrtve fašizma. U nevelikom broju pojavile su se i knjige na ovu temu u ograničenim, ali od osamdesetih godina i u nešto većim tiražima.
Jevrejska dobra država je pre 1945. oduzimala s tipično fašističim obrazloženjem, a posle 1948. oduzimanje imovanje je obralagano tipično komunističkom retorikom. Mog oca su 1944. godine lišili gotovo sve imovine kao Jevreja, a 1948. kao građanina – oduzeli su mu gvožđarsku trgovinu i stan na spratu njegove kuće. Otac je oba događaja nazvao naprosto pljačkom, i nije našao utehu u čijenici da su 1948. svu privatnu imovinu, bez obzira na versku i rasnu pripadnost, oduzeli od svih.
Na raznim mestima i na različite načine ubijena je otprilike polovina budimpeštanskih Jevreja. Preostali, oko sto hiljada ljudi, i oni koji su se vratili svojim kućama u unutrašnjosti, pokušali su da nastave svoje živote tamo gde su prekinuti, ali pošto su njihove radnje i radionice usko ponovo „nacionalizovane“, građanska egzistencija je u Mađarskoj i te kako otežana, pa su oni koji su imali prilike i bili tome skloni, napustili su legalno ili ilegalno zemlju, uputivši se u beli svet ili u državu Izrael. Rezultat svega toga je da u varošici mog detinjstva, u kojoj je pre nemačke okupacije živelo oko hiljadu Jevreja, danas nema ni jednog.
Deo niže srednje klase i deo intelektualaca-optimista ugradio se u novi režim, očekujući od državnog socijalizma da okonča zvanični antisemitizam i da, ukinuvši versku i etničku diskriminaciju, stvori stvarnu jednakost.
Jevreji su, međutim, morali primiti k znanju da će i građanstvo biti ukinuto, bar kao društvena klasa, ako ne baš i u smislu fizičkog uništenja, ali i zvanično obavezni da svoj život nastave kao lojalni, socijalisitički ljudi.
Znatni deo onih Jevreja koji je ostao u zemlji udaljio se od jevrejskog identiteta, iskusili su da biti Jevrejin može da bude samo hendikep. Mi nismo Jevreji, mi smo komunisti, govorili su novoobraćeni članovi partije svojoj deci, možda su u to ubeđivali i sebe. Mladi rođeni posle rata, dobar deo njih, nisu ni znali značenje reči Jevrejin, niti im je palo na pamet da bi ova reč, koju su ponekad čuli u školi kao pogrdu, možda mogla da se odnosi i na njih.
Osećali su se kao ljudi, kao Mađari, i nisu se trudili da se razlikuju od svojih školskih drugova, hteli su da budu poput svih ostalih. A roditelji, koji su preživeli jezive strahote, hteli su da poštede svoju decu ne samo od udaraca koje je sudbina njima zadala, i ne samo od poniženja izopštavanja, nego i od vlastitog sveta uspomena.
Stoga svojoj deci i ne pričaju ništa od onog što se njima dogodilo. Da se deca ne opterećuju slikama tih strahota i da ne razmišljaju o tome da se, kao Jevreji, za kakvu sudbinu, i atitudu, opredljuju – jer ako oni i zaborave svoje poreklo, njihova okolina ih neće neizostavno slediti u ovom poduhvatu.
Neka budu slobodni i samosvesni mladi ljudi, kao što su i ostali roditelji ovakvu samosvest poželeli svojoj deci, nisu uspevali, međutim, da ih sačuvaju od vlastitih upornih strahova, niti od toga da deca ne posumnjaju, i da ne osete oklišanje i nekakvu mračnu tajnu oko porodičnog stola za zajedničkom večerom.
Nešto bi morali doznati, sa nečim bi morali da se suoče, osećali su mladi, i prećutana stvarnost bi se pre ili kasnije razotkrila. Zvanični ideološki mehanizam nije bio u stanju bez ostatka da prećuti, da do beznačajnosti umanji ono što se dogodilo. Ipak su se na ovu temu pojavile knjige, opisi i referece, ako ne baš i mnogo, i ovaj naziv – Aušvic – pritisnula je sa sve ozbiljnijom težinom svest potomaka druge i treće generacije, ako ne drugačije, onda u njihovim nemirnim, grozomornim snovima.
Ubistvo dve trećine evropskih Jevreja, taj jedini uspešni Hitlerov rat, s obzirom na to da je stremio istrebljenju čitavog jevrejskog naroda od novorođenčadi do staraca, mada je bila upečatljiva strahota, ona se posve uklopila u red genocida 20. veka. U fantazmagoričnom svetu konstruisanih procesa, čak, reč Jevrejin zamenjena je rečju cionista, a njen nosilac je smesta bio prekvalifikovan u neprjatelja.

*
I usledili su potom vremena arapsko-izraelskih ratova. Premda je sovjetsko rukovodstvo posle Drugog svetskog rata još podržavalo osnivanje države Izrael. Dvadesetak godina kasnije opredelila se za opciju arapskog socijalizma, utoliko pre, jer je u tome videla šansu da svrsta na svoju stranu  treći svet, i u egipatskim, iračkim, sirijskim vojno-diktatorskim režimima, kao i u palestinskim gerilskim i terorističkim organizacijama  je prepoznalo svoje potencijalne saveznike. Milijarderski arapsko-islamski blok bio je zanimljiviji od vrlo problematičnog, malobrojnog izraelskog jevrejstva koje je i samo radije zamišljalo sebe kao nacionalno-državni, nego međunarodni entitet.
Mentalitet partijske države nije podržavao negovanje posebnih samosvesti verskih i etničkih zajednica. Nisu se zalagali ni za to da se mađarske manjine – koje su se u tom manjinskom položaju našle nakon pariskih mirovnih ugovora tako što su znatne teritorije Mađarske pripale njenim susedima, članicama Male Antante – identifikuju s matičnom zemljom.
Nova podela, nova kategorizacija stanovništva podignuta je na zvanično obavezan rang: postojala je vladajućom deklarisana radnička klasa, zadružno seljaštvo, i postojali su takozvani umni radnici, unutar toga napredna inteligencija, ukratko Lenjinove i Staljinove kategorije, a izvan toga su ostali X-ovci, drugim rečima, klasno strani elementi ili, preciznije, klasni neprijatelji, čijem sam mračnom i ni malo privilegovanom krugu imao i ja čast da pripadam.

*
Devetog maja 1945. okončane su borbe i formalno je završen Drugi svetski rat, ali logika i moral rata ni u kom slučaju nisu nestali. Podrazumevam pod tim onaj pogled na svet koji je državi podarila skoro totalnu vlast, i koja priznaje pravo nacionalnim državama da po svom nahođenju tretiraju manjine koje žive na njenim teritorijama.
Kroz čitav 20. vek provlači se dilema, koji je superiorniji princip: osnovna ljudska prava, dostojanstvo građana, ili pak pretpostavljeni interes nacionalne države koji definiše političko vođstvo, poistovećujući, dakako, interes države sa vlastitim interesom. Drugim rečima – humanizam ili nacionalizam?
Preseliti iz svojih domova milione ljude, prognati ih van granice, saterati ih u logore, lišiti ih prava, manjinske stanovnike degradirati na nivo drugorazrednih državljana, izdići vlast državne uprave iznad svega, to je onaj duh koji je u hitlerovskoj Nemačkoj i u staljinskom Sovjetskom savezu bio sam po sebi razumljiv, taj duh je, dakle, i dalje živeo, i pratio u stopu istoriju srednje- i istočno-evropskih naroda sve do promene sistema, pa i dalje.
Bilo je moguće prognati dvanaest miliona Nemca iz istočnog dela Evrope. Iz Čehoslovačke, na osnovu takozvanog Benešovog dekreta, bilo je izvodljivo autohtone Mađare, prisilnom razmenom stanovništva, preseliti južno od Dunava. Sa spornim sadržajem prava na nacionalno samoopredeljnje, grubo odvojenog od osnovnih kljudskih prava, ili upravo suprotstavljenog osnovnim ljudskim pravima, složile su se i demokratske sile. Merodavna međunarodna zajednica je primila na znanje varvarsku praksu prisilne, nasilnim smrtima bremenite razmene stanovništa. Demokratije su postale saučesnice antidemokratskih postupaka koji su i na kraju 20. veka doveli, ovoga puta na tlu bivše Jugoslavije, do progona, a dobrim delom i uništenja više stotina hiljada ljudi.
Međunarodna zajednica, Ujedinjene nacije i Evropska unija, do dana današneg nije mogla da se odluči, čiji je suverenitet preči, suverenitet vlada ili suverenitet građana, i šta smatra vrednijim poštovanja: stvarnu, prostornu ljudsku stvarnost, ili apstraktni ideal homogene nacionalne države. Ni u Evropskoj uniji, koja je sazdana na lepim principima, nije moguće sprečiti vlade u tome da prisile svoje građane na nešto što im je neugodno,  primera radi, na ignorisanje maternjeg jezika.
Budući da unutar države podrazumevajuća dostojanstvenost etničkih i verskih manjina ni do današnjeg dana nije postala vladajući ideal ljudskog suživota, budući da je Evropska unija i sama udruženje nacionalnih država, a ne evropskih ljudi, zato ni danas nema u briselskom parlamentu sigurnih garancija evropskog humanizma.

*
Godine 1989. nije oslobođeno samo sećanje, već su se oslobodili i razni animoziteti. Zajednička greška simplifikovanih, negativnih ocena državnog socijalizma, po kojima se sve što je bilo pre 1989. godine obično proglašava rđavim, i da su ono protiv čega je ta politika posle 1945. godine digla glas, mnogi naknadno skloni da vide u povoljnijim bojama. Na taj način radikalno odbacivanje komunističkog socijalizma neizbežno se približava opravdavanjima nacionalnog socijalizma.
Pre 1945. godine, politika nemačko-mađarske saradnje, rata protiv saveznika, odnosno deportacije Jevreja,  konsenzusom je prihvaćena i potvrđena u višestranačkom parlamentu. Od opravdanja do odobravanja, od razumevanja do saglasnosti vodi kratak i strm, klizav put. Danas je već posve uobičajeno da osobe, u uniformi mađarskih nacista pred korodonom policije uzvikuju: pogani Jevreji, i da a njih predstavnik, biran u evropski parlament, upoređuje Palestinu s Mađarskom koja je, po njemu, okupirana od strane Jevreja koji, uzgred, čine svega jedan posto ukupnog broja stanovnika.
Ono što je nekad bilo, sad ponovo nailazi, i ponovo postoji. One nacističke knjige koje su 1944. godine obznanjivale, raspaljivale mržnju protiv Jevreja, sad se slobodno pojavljuju i nema zakona na koji bi iko mogao da se protiv njih pozove, jer ako ne postoji neposredna fizička ugroženost, ako se uticaj sadržaja knjige ne otelotvori smesta u fizičkom nasilju – ne postoji ni inkriminisano delo. Prema važećem kaznenom zakonu koji se poziva na Ustav, sadržaj govora na javnim skupovima je indifirentan. Oni ideali slobde, za koje se demokratska opozicija zalagala pre 1989. godine, sada se koriste u odbarnu neofašizma.

*
Zločini komunizma potiru zločine nacizma. Sobodno se mogu štampati i publikovati svakovrsni nacistički tekstovi. Ponovno izdanje Majn Kampfa je osnovno pravo na slobodu. Sprečavanje zabranjenog okupjanja neofašista proglašava se policijskim terorom, u ovom svetlu sloboda jeste sloboda neofašizma.
Petnaestog oktobra 1944. godine, kad su strelasti krstovi, mađarski fašisti, došli na vlast, vlasnik bioskopa koji je radio u našoj kući, iskopao je odnekud film Došao sam iz Tarnopola, hteo je naprosto da ovim antisemitskim delom iskaže svoju naklonost novim vlastodršcima. Bilo je toplo, pomični krov bioskopa je bio otvoren, mogli smo lepo viditi koliko smo gnusni. Knjiga, po kojoj je taj film snimljen, danas je ponovo u slobodnoj prodaji. Antisemitizam je razuzdan, a internet je njegov slobodni, adekvatni teren; besplatna kućna dostava na monitoru. Zainteresovana omladina može slobodno da bira među neofašističkim sajtovima, tekstovi ovde ne prolaze nikakvu selekciju, pojavljuju se bez ikakvih redakcijskih ograda. Uspostavljene su ekstremno desničarske interaktivne grupe, server njihovog najuticajnijge elektronskog časopisa nalazi se u Sjedinjenim Državama, gde je sloboda štampe nezavisna od sadržaja.
Pa se tu može pročitati: Dole s dogmom hlokausta, Treći Rajh uzvraća udarac, Vratite se, odakle ste i došli, u Aušvic. Uobičajeni slogan fudbalskih huligana : Polazi vam voz, za Aušvic.

*
Dvojna sloboda, jer je o Šoi zaista objavljeno mnogo knjiga, postoje odlični jevrejski časopisi, u akademskim institutima odvijaju se ozbiljna hebraistička istraživanja koja se uključuju u međunarodne tokove izdavaštva i naučnih konferencija na slične teme, postoji muzej holokausta i postoje jevrejski festivali, sinagoge su pune o jevrejskim blagdanima, turista u Budimpešti može da bira među jevrejskim restoranima, jevrejska omladina studira na izraelskim univerzitetima i sa stečenom diplomom vraća se u Mađarsku, moguće je studirati bez obaveze useljavanja, osnovano je i aktivno je mađarsko-jevrejsko kulturno društvo sa pripadajućim domom kulture, jevrejska deca školskog uzrasta imaju na raspolaganju više škola i letnjih kampova, studenti imaju svoje klubove, organizacije, svoje večeri provode u kafeima u kojima su oni u većini.
Jaka izraelska privreda može utoliko pre da sarađuje s mađarskom privredom, jer u Izraelu u priličnom broju žive Jevreji mađarsog maternjeg jezika koji su se tamo iselili iz Erdelja, oblasti koja je 1918. priključena Rumuniji, a koji između ostalog iniciraju izgradnju tržišnih centara i stambenih parkova. I sve to donekle stavlja na margine interesovanje za prošlošću, većinom pragmatični mladi s umerenim zanimanjem slušaju stare, tužne priče. Otvoreno je pitanje, ko će pokušati da se više prilagodi drugome, evropski i američki Jevreji izraelskim, ili obrnuto, ovi potonji pređašnjima. Iz Budimpešte najbolji jevrejski učenici najradije se opredeljuju za evropske i američke univerzitete, naročito preferiraju Berlin, i pokazuju isto tako malo sklonosti da se zatvore u izraelsku kulturu, kao što ne žele da se ukopaju u mađarsku. Sasvim je normalno da moraju naučiti više evropskih jezika, i da posle jednog veličastvenog grada usledi drugi.
Rado odlaze u Izrael na studijska putovanja, da nastupe, da prikažu, da izlože, ali ne i da ostanu i da se zadovolje skromnim obimom i kvalitetom uvozne kulture, u njihovim očima Izraelci nisu dovoljno odomaćeni u svetu.
Možda je strastveno, bolno sećanje već krakteristika samo starijih naraštaja, i da  mladi danas ponekad osećaju unekoliko neugodnom obavezu odavanja pošte nekadašnjim žrtvama, pa i kad u kolonama, s plavo belom zastavom, prolaze među praznim ostacima nekadašnjih logorskih baraka.
Rang minulih zlopaćenja opada, još se pominju poneki ubijeni članovi porodice, ali ne može se uistinu verovati da srce tuguje za nekim davnašnjim rođacima, jer iskreno umemo da patimo samo za onima koje smo voleli, jer smo ih poznavali. Svako ispevava tradiciju, baka, streljana u gurnuta u Dunav – oplemenjuje. Današnji istoričari grada svrstavaju u red dragocenog kulturnog nasleđa getoizovane i potom ubijene jevrejske građane i duhovne velikane. Ali postoje i sasvim suprotna osećanja, nama više boli Tijanon (poprište donošenja odluka o teritorijalnim razgraničenjima posle Prvog svetskog rata) nego Aušvic – govore ne-jevrejski patrioti; neka svako tuguje za svojim gubicima.
U vrtu jerusalimskog muzeja Jad Vašem posetilac može da vidi mlada stabla poseđena radi čuvanja uspomene na paravednike i smerne, uspomene na one muškarce i žene koji su u opasnim vremenima spasavali jevrejske živote. Malo po malo,  obelodaniće se priče o ovim tihim herojstvima, a izraelska ambasadorka će već sve više biti u prilici da stisne ruku samo potomcima ovih ljudi hrabre duše, podsećajući ih na jednu dubokosmislenu rečenicu Talmuda po kojoj, onaj ko spase jednog čoveka, spasava čitav svet. Mladi volonteri vode lelujave prilike staraca u crkvenoj dvorani muzeja holokausta. Marševni korak neonacista je samouvereniji.

 

Preveo s mađarskog: Arpad Vicko